​Kada malo bolje pogledate te građevine, jasno je da one ne zadovoljavaju ni osnovne potrebe čovjeka. Estetski potpuno odudaraju od okoline – svojim hladnim izgledom više podsjećaju na betonske bunkere ili predimenzionirane trafostanice nego na topli dom. Zapravo, projektirane su kao da u njih ne useljavaju ljudi, već roboti koji nakon odrađene smjene dolaze samo da bi se 'uštekali' na struju, obnovili energiju i sutra nastavili po starom.

​U takvim uvjetima, normalan društveni i obiteljski život prestaje postojati. Stanarima u posjet ne mogu dolaziti gosti jer za njih jednostavno nema mjesta, a o parkingu za posjetitelje da i ne govorimo. Zajedničkih prostora nema. Djeca se nemaju gdje igrati jer dječje igralište ne donosi zaradu investitoru. A o nekoj vegetaciji, komadiću travnjaka ili stablu koje bi ljeti bacalo prijeko potrebnu sjenu, može se samo sanjati. Svaki dostupan centimetar parcele nemilosrdno je zabetoniran i podređen maksimalnom profitu.

​Ako tražimo najgori mogući scenarij, nultu točku ovog kaosa, dovoljno je pogledati u susjedstvo. Zagrebačka Sveta Klara stoji kao spomenik i apsolutno najgori, udžbenički primjer potpunog uništenja prostora. Tamo je taj, za urbanizam smrtonosan virus, mutirao i oteo se svakoj kontroli. A sada se, nažalost, ta građevinska pošast nezadrživo širi. Poput prave epidemije, prešla je preko naselja Odra i Velika Mlaka te počela opasno nagrizati Veliku Goricu. Ono što se do jučer činilo kao tuđi problem, danas niče u našim ulicama i pred našim prozorima.

​A kako bi to zapravo trebalo izgledati? Što je to životni prostor po mjeri čovjeka i koji su stvarni trendovi u modernom stanovanju?

​Danas, kada se ljudi sve više žele maknuti iz skučenih gajbi i traže humanije uvjete, odgovor sigurno nisu natrpane stambene zgrade. Posebno ne u gradu koji, poput Velike Gorice, leži na prostranoj turopoljskoj ravnici. Ovdje prostora ima, i njime bi se trebalo raspolagati vizionarski, a ne škrto.

​Prava, planska izgradnja treba biti puno slobodnija, ležernija i okrenuta obitelji. Zamislite taj jednostavan, a savršen koncept: obiteljska kuća s vlastitom garažom, tako da vam automobili ne blokiraju ulicu. S prednje strane otvoren, zeleni travnjak koji daje širinu, a iza kuće – prava privatna oaza. Prostrano dvorište stvoreno za dječju igru, okruženo bogatom vegetacijom, gdje imate mjesta za roštilj, veliko stablo koje daje debeli hlad, pa zašto ne – i za obiteljski bazen.

​Naravno, treba biti realan – ne žele svi, niti mogu, živjeti u kući. Potreba za stanovima postoji. Ali ako gradimo zgrade, onda one moraju biti dio osmišljenih cjelina, po uzoru na nekadašnja planska ili moderna POS-naselja. To znači stanovi u zgradama, ali te zgrade unutar pravog, logičnog naselja koje ima glavu i rep – sa svojim parkovima, trgovima i širokim prilazima, a ne na silu ugurane između dvije obiteljske kuće.

​Tko je odgovoran da to tako i bude? Grad.

​Grad je taj koji mora kroz Generalni urbanistički plan strogo i bez iznimke odrediti prostore namijenjene za izgradnju takvih stambenih blokova. Nema 'malo tu, malo tamo'. S druge strane, gradska vlast ima jasnu dužnost prema svojim građanima – prije nego što nikne ijedno novo naselje, oni su dužni osigurati svu potrebnu infrastrukturu. Moderne ceste, odvodnja, kanalizacija i struja moraju pratiti širenje grada, a ne da se na postojeće, ionako preopterećene instalacije i uske uličice samo bezglavo prikapčaju nove betonske grdosije.

​Sjetimo se samo što se dogodilo kada su razni karteli počeli potajno zakapati opasan otpad, a vladajući su to šutke tolerirali. Nismo poduzeli dovoljno da to spriječimo i zbog tog zatvaranja očiju, danas imamo tempirane ekološke bombe razbacane po cijeloj državi.

​Danas smo svjedoci potpuno istog obrasca. Pred našim se očima odvija sve masovniji zločin nad prostorom i nad čovjekom koji u tom prostoru pokušava preživjeti.

​Ako se napokon ne trgnemo, ne podignemo glas i ne zaustavimo ovaj kaos, scenarij je kristalno jasan. Imat ćemo otrov i smeće ispod zemlje, smeće na zemlji, a zahvaljujući ovom zakonskom urbocidu – imat ćemo smeće i visoko iznad nje.

​ Vrijeme je bilo još jučer da žurno izmijenimo sve zakone i pravila koja su dovela do ovog zločina nad prostorom. Taj rez mora krenuti prvenstveno s državne razine, kako bi se red, smisao i odgovornost napokon prelili i na onu lokalnu.