Kad se tome doda i Vlada, koja također izvodi sinkronizirane figure u istom tom bazenu, svjedočimo političkom fenomenu o kojem svijet tek treba progovoriti. Manje upućeni bi to nazvali jednoumljem zarobljene države, mi znamo da je to samo vrhunska koreografija.

​Postavljaju se dva logična pitanja. Prvo: tko su ti divni, nečujni ljudi koji ništa ne pitaju, a za sve glasaju?

I drugo: kako su tako majstorski posloženi u monolitnu cjelinu koja misli potpuno isto... odnosno – ne misli uopće?

​Odgovor se, naravno, krije u slavnoj povijesti devedesetih. Kada je inovativnim zakonima o privatizaciji – napokon legaliziran impresivan spektar kriminalnih radnji.

Otimačina, ucjena, korupcija i nasilje dobili su svoj pravni okvir...a sve je krenulo od jednog dirljivog čina domoljubne empatije.

​Naime, dok su radnici u rovovima krvarili kao branitelji...podzemlje im je velikodušno priskočilo u pomoć.

Kako bi te hrabre ljude na ratištu oslobodili stresa oko toga što će biti s tvornicama kojih su dotad bili suvlasnici...brižni su operativci odlučili svu tu vlasničku muku preuzeti na svoja leđa. Nesebično su prepisali tvornice na sebe, zauvijek oslobodivši radnike i branitelje teške brige o upravljanju, tržištu i dividendama. Tim činom čiste, neiskvarene dobrote...obavještajno je podzemlje zakonski prisvojilo vrijednu društvenu imovinu...i time elegantno prešlo iz zone sumraka u uvaženu elitu.

​Naravno, ovakav kolosalan pothvat društvene preobrazbe –ne bi bio potpun bez pravog duhovnog blagoslova.

Tu na scenu stupa Crkva, institucija koja je nakon devedesetih doživjela pravu renesansu. Svesrdno je podržala dirljivi napor elita da "olakšaju" radnike...a usput je brzopotezno pokrstila 80 posto hrvatskih građana...i – što je najvažnije – 100 posto političara.

​Za taj izuzetan humanitarni i duhovni rad, Crkva je dobila zasluženu financijsku naknadu. Iznos te naknade proglašen je najstrožom državnom tajnom...isključivo zato da građani ne bi zlobno kritizirali vlast kako je prema Crkvi previše škrta. (pauza)

Koliko je ta suradnja uspješna, najbolje govori podatak da Kaptol trenutno ozbiljno radi na prijedlogu – da se Tuđman, Sanader i Plenković proglase svecima zaštitnicima hrvatske tranzicije.

​Trenutno se provodi stroga audicija za vidjelice...kojima će se, u prigodnom trenutku, premijerno ukazati Franjo Tuđman.

​A što je s nižim rangom podzemlja?Kako oni ne bi smetali novopečenoj eliti, a opet ostali korisni –strateški su raspoređeni po lokalnim institucijama.Tamo su u miru nastavili svoje rabote i brusili urođene vještine.Oni najuspješniji, metodom prirodne selekcije, napredovali su do državne razine...gdje su za nagradu dobili najviša mjesta na izbornim listama.

​Stranački šef, vizionar kakav jest, osobno kroji te liste, čisto da lokalnim podružnicama olakša posao.Ne daj Bože da se lokalci zabune pa predlože nekog mladog, sposobnog i moralnog –tko bi narušio pomno izgrađeni stranački profil. I tako pročišćena lista ide pred narod. Na praznik demokracije, građani imaju svetu dužnost birati već odabrane...nakon čega se osjećaju neizmjerno ponosno.

​Nakon zatvaranja birališta, uz malo kreativne matematike,kupovinu "žetona" i slične suptilne demokratske metode...

rađa se novi saziv Sabora.Nedemokratski izabrani zastupnici preko noći postaju legalni i...što je najvažnije... apsolutno vjerni vrhu stranke koji ih je na liste i postavio.

​Tu počinje završna faza: trening u sabornici koji su osmislili vladajući. Zastupnici se testiraju do koje granice mogu slušati izrečene gluposti, a da ne trepnu...i koliko dugo mogu sjediti bez da izuste ijednu riječ. Potom slijedi tehnička obuka – pritiskanje pravog gumba.

​Na gumb "protiv" diskretno je spojena struja, ekvivalent osrednjem elektrošokeru. Ova se Pavljevljeva metoda pokazala iznimno učinkovitom: zastupnicima vrlo brzo ulazi u podsvijest da sljedeće četiri godine ni ne pomišljaju na taj gumb.

​Za kraj tu je i zajednička hipnoza – ispred očiju njiše im se hrpa eura koja ih baca u duboki trans...iz kojeg ih može probuditi isključivo magična sintagma: "novi izbori".

​A oporba?

Budući da nema pristup resursima ni na lokalnoj ni na državnoj razini, svoj kadrovski bazen crpi po raznim ekološkim i kulturnim udrugama. Riječ je o sferama koje vladajući organski ne probavljaju. Taj kadar ima neosporne talente: znaju savršeno organizirati prosvjed i još ga bolje provesti. Strastveno prigovaraju, hrabro ukazuju na nepravilnosti...traže izmjene zakona i bore se protiv fašizma ili onečišćenja prostora.

​Sjajan primjer te impresivne ulične kondicije bio je famozni "Hod za Gospić". Zamislite tu veličanstvenu scenu: stotinu tisuća građana hoda odlučno, zdušno i s velikim razlogom. Energija je tu, transparenti su tu, sve je savršeno osim jedne sitnice. Nitko nema pojma kamo zapravo idu.  Njihov je jedini problem, naime, što ne znaju definirati cilj.

​A i kad ga kojim slučajem prepoznaju...nemaju apsolutno nikakve blage veze kako do njega doći.