Napišeš zadatak. Učitelj pregleda. Obrišeš spužvom. I – resetiraš memoriju za sljedeći sat. Prvi pravi „delete” u povijesti Turopolja.

Papir i tinta čuvali su se samo za svečane prilike i diktate, kada se moralo paziti da se ne napravi kiks veličine Turopolja.

A i pravila u razredu bila su posve drugačija. Dječaci i djevojčice gledali su se uglavnom preko školskog dvorišta, jer su razredi – i škole – bili strogo odvojeni. Djevojačke škole bile su standard sve do pedesetih godina 20. stoljeća, kada su školske reforme konačno shvatile da svijet neće propasti ako dječaci i djevojčice sjede u istoj klupi.

Upravo u tom okviru – između brisanja pločica spužvom i spajanja muško‑ženskih razreda – izrasle su dvije zgrade koje su obilježile povijest Gorice. Obje je u svojoj kronici iz 1924. godine fotografirao i zabilježio Emilij Laszowski.

1. Zgrada u Zagrebačkoj ulici – Legendarna „Stara škola”

Sagrađena 1863. godine u duhu historicizma – kao najraniji javni objekt tog stila u našem kraju – ova je zgrada vidjela doslovno sve. Laszowski pod njezinom fotografijom iz 1924. piše jednostavno: „Stara škola u Velikoj Gorici”.

Bila je to matična osmoljetka u koju su u tridesetima išli naši roditelji, a u šezdesetima smo i mi sami zakoračili u prvi razred.

Hodnici su tada imali specifičan miris: krede pomiješane s mirisom školske ambulante. Tamo smo išli na sistematske preglede i primali redovita cijepljenja. Malo tko se radovao toj ambulanti, ali izbora nije bilo. Od prve abecede do injekcije protiv zaraznih bolesti – sve se rješavalo pod istim krovom.

Kada je 1962. godine dovršena nova škola u Školskoj ulici, današnja OŠ Eugena Kvaternika, osnovnoškolci su preseljeni, a zgrada u Zagrebačkoj dobila je svoj trajni, emotivni nadimak – „Stara škola”.

2. Kula u Kurilovečkoj – Od djevojačkog odgoja do pravog majstorluka

Na uglu Kurilovečke ulice stoji zgrada s prepoznatljivim ugaonim tornjem – gorička Kula, sagrađena 1895. godine. Laszowski ispod njezine fotografije piše: „Nova škola u Velikoj Gorici”.

Podignuta je kao Opća djevojačka pučka škola. U njoj su se goričke cure učile općem znanju, ali i ručnom radu, kućanstvu i lijepom ponašanju.

Gorica se širila, a razredi postali mješoviti, tako su Kulu pohađali pučkoškolci sve do 1962., kada se osnovna škola seli u novoizgrađenu školu u Školskoj ulici.

Zgrada kule , zajedno sa Starom školom, tada preuzima novu ulogu – postaje dom Škole učenika u privredi, ŠUP‑a. Umjesto vezanja čipke i ručnog rada, iz njezinih radionica počinje izlaziti gorička obrtnička elita.

3. Zlatna era ŠUP-a: KV, VKV i noćne smjene u klupama uz rad

Nakon 1962. godine, Stara škola i Kula postaju središta strukovnog, obrtničkog i tehničkog obrazovanja. Tada započinje pravo zlatno doba, u kojem su te dvije zgrade radile u više smjena.

Školovalo se za KV – kvalificirani radnici: Mladi naučnici koji su kroz nastavu i praksu učili tajne zanata.

VKV – visokokvalificirani majstori i tehnička škola uz rad: Ovo je bila posebna priča. Nakon odrađene smjene u pogonu ili na gradilištu, odrasli majstori navečer bi sjedali u iste školske klupe. Uz rad i znoj stjecale su se diplome tehničara i nosila zvanja VKV majstora.

To su bili ljudi koji nisu imali vremena za izgovore. Ujutro štemajzlin, francuski ključ ili crtaća daska. Navečer knjiga i matematika.

Zaključak: Naklon ljudima koji su izgradili naš kraj

Kada danas pogledamo te dvije zgrade – u Zagrebačkoj gdje je Veleučilište i u Kurilovečkoj gdje stoji Dom obrtnika – jasno je da one nisu samo cigle i povijesni spomenici iz Laszowskijeve knjige.

One su spomenik ljudima.

Iz njih su izašle generacije vrhunskih stručnjaka građevinske, elektrotehničke i strojarske struke. To su bili majstori koji su provukli prve strujne i vodovodne instalacije kroz goričke kuće, koji su sagradili nova gradska naselja, ceste i infrastrukturu.

I ne samo to. U tim su se klupama odgojili i vrhunski zrakoplovni stručnjaci, mehaničari i tehničari koji su svoje znanje ugradili u velikogoričku zračnu luku i nekadašnji Zrakoplovni zavod „Zmaj”, pretvorivši naš kraj u zrakoplovno središte države.

Bilo da su u klupe ulazili s pločicom od škriljevca pod rukom, strepili pred iglom u školskoj ambulanti ili u njih sjedali navečer umorni od poštenog rada – svi ti vrijedni ljudi ugradili su komadić sebe u Veliku Goricu.

I zato im, prolazeći pokraj Stare škole i Kule, dugujemo jedno veliko i iskreno: Hvala.