Svi viču: "Chemtrails! Truju nas! Kontroliraju nam umove!" Dajte, molim vas. Ako su stvarno htjeli kontrolirati naše umove, ne bi krenuli od naroda koji još uvijek raspravlja o ustašama i sluša Tomhsona. Istina je puno tužnija i puno banalnija. Ono gore nisu otrovi. To su očajničke poruke. Ali ne od neke supernapredne elite, nego od civilizacije koja je toliko komunikacijski zaostala da nam mora šarati po atmosferi jer još nisu otkrili WhatsApp.

Gledam baš jučer poslijepodne. Dva aviona se križaju. Jedan dugi bijeli trag, drugi dugi bijeli trag, kratki prekid, pa još jedna linija koja se polako širi kao račun za grijanje. Uzmem svoj Apače priručnik, prelistam do slova "P" i dešifriram. Znate što su nam napisali, uz sav taj trud, navigaciju, međunarodni zračni promet i potrošeno kerozinsko gorivo?

Napisali su: "Bok, imate li možda malo šećera za posuditi?"

​A tek prošli tjedan. Nebo iznad nas potpuno išarano. Linija na liniju, debeli bijeli tragovi koji se satima ne razilaze. Internet paničari, ljudi zumiraju fotografije, netko u komentarima već prodaje magnet za detoksikaciju aure, a ja gledam gore i mislim si: "Bože, ovi opet biraju svog papu."

Ozbiljno vam kažem. Oni očito imaju neku svoju nebesku konklavu, ali pazite koja je to civilizacijska razina: još uvijek nisu izmislili dim u boji. Kod njih nema crnog dima za "nismo se dogovorili", nema bijelog dima za Habemus Papam, nema čak ni grupnog chata za kardinale. Sve je isto. Bijelo, bijelo, bijelo. I onda jadni vuku tragove po cijeli dan, križaju ih u očaju, jer njihov nebeski trg čeka, a kardinali u Boeingu na 10.000 metara ne znaju kako javiti masama jesu li konačno izabrali poglavara ili samo opet raspravljaju o mladima, jako mladima.

A tu dolazimo do ključnog prometnog problema. Jeste li primijetili da šaraju samo do jedne točke? Nikada ti avioni ne idu unedogled. Naravno da ne idu. Paze na rub. Zemlja je, naravno, ravna ploča — to valjda ne moram više ni objašnjavati, nismo djeca. Da pilot samo malo jače povuče gas i prijeđe rub, avion bi samo fik — i propao u svemir kao predizborno obećanje nakon zatvaranja birališta.

Sve više mislim da ta sirota zaostala civilizacija zapravo živi s donje strane naše ploče. I onda moraju doletjeti skroz do ruba, proviriti gore iznad nas i dimom nam poslati poruku. Zamislite taj život. Jednom rukom se držiš za donji dio Zemlje da ne ispadneš u bezdan, drugom mašeš bakljom i pokušavaš napisati: "Fali nam šećera." A mi gore, civilizirani, gledamo u nebo i zaključimo: "Aha, Bill Gates nas marinira."

Zato ih mi i pokušavamo spasiti. Svi misle da nas 5G čipira, a zapravo HAARP antene samo pokušavaju usmjeriti signal prema dolje, ispod ploče, ne bi li tim siromasima dali barem osnovni Wi-Fi da prestanu dimiti preko ruba. Mi njih ne kontroliramo. Mi ih pokušavamo spojiti na internet. Idući put kad vidite išarano nebo, nemojte paničariti. Možda nije zaprašivanje. Možda im se samo zavrtjelo u glavi od visenja.

I sad se vi pitate: ako ta civilizacija živi ispod nas, zašto im ne pomognemo? Zašto im ne pošaljemo tehnologiju, znanje, internet, nešto normalno? Pa šaljemo im. Samo na hrvatski način. Zakopavamo otpad.

Jer naše genijalne vođe su shvatile nešto što znanost još nije spremna priznati: ako nešto zakopaš dovoljno duboko, to više nije naš problem. To je međunarodna pošiljka prema dolje. Mi to zovemo sanacija odlagališta, oni to dolje zovu kemijski napad.

I zato se kod nas stalno raspravlja gdje s otpadom. Nije to zato što nemamo plan. Mi imamo plan. Plan je: što otrovnije, to bolje. Azbest? Dolje. Medicinski otpad? Dolje. Stare baterije? Dolje. Izborni programi? Obavezno dolje, to je već biološko oružje.

Mi nismo neorganizirani. Mi vodimo najsporiji rat u povijesti. Rat lopatom, bagerom i natječajem javne nabave.

E sad, prije nego završim, moram iskoristiti ovu priliku da vam se svima zahvalim i unaprijed ispričam. Ako moj kanal iznenada utihne, ako nestanem s interneta, ako više ne bude novih videa, novih dokaza i novih uputa kako preživjeti civilizaciju koja ne zna koristiti Viber — znat ćete što je bilo. Umro sam od cjepiva protiv korone.

Znam, znam. Svjestan sam da je onaj rok za umiranje koji su nam teoretičari obećali istekao još prije par godina. Prvo su rekli šest mjeseci. Pa godinu dana. Pa dvije. Pa "vidjet ćete vi". I evo, gledam se svako jutro u ogledalo, potpuno živ, što je krajnje neodgovorno od mene prema ljudima koji su uložili toliko truda u krive prognoze.

Ali ja ne gubim nadu. Ja vjerujem dokazima, screenshotovima, tetama s Facebooka i čovjeku koji u komentarima piše isključivo velikim slovima. Tko sam ja da sumnjam? Zato sam se potpuno pripremio za odlazak. Odabrao sam grobno mjesto, složio muziku za ispraćaj i povukao jedan genijalan taktički potez. Prekjučer sam otišao i učlanio se u HDZ. Zašto? Zato da, kad konačno umrem od tog cjepiva, bude njih jedan manje.