​1. Prerada je ubijena, a pogoni su prepušteni tihem propadanju

​Snimke iz zraka otkrivaju pravu sliku stanja: nekadašnja ključna procesna postrojenja – destilacijske kolone, peći i reakcijski tornjevi – pretvoreni su u spomenik industrijske nekroze. Na čeličnim konstrukcijama i spremnicima vidljivi su teški tragovi korozije i zuba vremena. Umjesto najavljene demontaže i čišćenja, kompleks se postupno pretvara u opasnu ekološku bombu. Bivši gigant sveden je na obični pretovarni kolosijek i logističku stanicu s koje se sirovina šalje dalje.

​2. Tiha predaja resursa: Netransparentni izvoz hrvatske nafte

​Uz svu vizualnu i gospodarsku pustoš, najbrutalniji dio ove priče odvija se ispod žita. Umjesto da se hrvatska nafta izvađena u Slavoniji i Moslavini prerađuje kod kuće ili ponudi na javnoj, transparentnoj burzovnoj licitaciji najboljem ponuđaču – čime bi Hrvatska izvukla maksimalnu tržišnu vrijednost za svoj prirodni resurs – ona se putem internih ugovora i "tajnih" memoranduma izvozi izravno u Mađarsku. Zbog izostanka javnog natječaja i monopolskog položaja jednog kupca (MOL-a), hrvatskim se resursom napajaju tuđe rafinerije, dok se domaćoj javnosti uskraćuje uvid u prave financijske uvjete ovog strateškog ispumpavanja.

​3. Drastičan radnički i demografski slom: Nestalo preko 1.000 egzistencija

​Matematika gašenja je nemilosrdna:

• ​Nekad: Rafinerija je u punom pogonu hranila između 2.000 i 2.500 obitelji, dok je neposredno prije konačnog gašenja u njoj radilo oko 800 radnika, uz još bar 1.000 vanjskih kooperanata (građevinara, strojara, servisera) čiji su poslovi izravno ovisili o pogonu.
• ​Danas: Na istom tom prostoru radna snaga svedena je na par desetaka ljudi u logistici i osiguranju. Preko 700 obitelji izravno je izbijeno iz tračnica, iz grada su iscurili inženjeri i tehničari, a proračun Grada Siska trajno je ostao bez milijunskih prihoda od poreza i prireza.

​4. "Zelena tranzicija" kao jeftino mazanje očiju

​Dok se u javnosti i korporativnim priopćenjima naglašava transformacija Siska u moderni "Zeleni industrijski park", zračne snimke razotkrivaju razmjere te obmane. Izgrađena solarna elektrana doista postoji, no vizualno zauzima tek minijaturni postotak ukupne površine bivše rafinerije. Stotine tisuća četvornih metara leže potpuno prazne, neiskorištene i zapuštene. Najavljivana biorafinerija druge generacije ostala je mrtvo slovo na papiru, a fotonaponski paneli služe tek kao ekološki smokvin list za javnost.

​5. Ekološki dug: Opasni otpad i natopljena zemlja

​Detaljnim pregledom terena zabilježene su površine natopljene tamnim, crnim tekućinama te nakupine neidentificiranog industrijskog i građevinskog otpada na otvorenom. Desetljeća prerade ostavila su teške taloge u tlu koji se bez cjelovite i skupe remedijacije isperu u podzemne vode i obližnje rijeke. Ostavljanjem starih cijevi, spremnika i tornjeva umjesto kompletne sanacije, vlasnik je trošak dekomisije i čišćenja lokacije jednostranim zanemarivanjem prebacio na teret okoliša i lokalne zajednice.

​6. Parcijalni ulazak privatnika na rubnim zonama

​Jedina stvarna građevinska i industrijska aktivnost u ovom bazenu događa se van primarnog Ininog kompleksa. Na rubnim dijelovima gospodarske zone (prostor nekadašnje Željezare) privatni investitori poput C.I.O.S. grupe razvijaju vlastite projekte za zbrinjavanje i energetsku oporabu otpada. Ti projekti nemaju nikakve veze s Ininom "obnovom" rafinerijskog prostora, već se odvijaju na odvojenim parcelama.

​7. Ina kao vječna zlatna koka i kontinuitet otimačine

​Sudbina sisačke rafinerije nije slučajnost, već zakoniti rasplet višedestetljetnog scenarija. INA je još od vremena bivše države pa kroz čitavo razdoblje hrvatske tranzicije bila najveći plijen i primarna meta političko-naftnih klanova. Povijesni kontinuitet – od političkih likvidacija i mračnih poslova iz 1980-ih, preko privatizacije pod sumnjivim okolnostima i brutalnog iživljavanja te obračuna sa zviždačima poput Vesne Balenović koji su ukazivali na kriminal i pljačku, pa sve do predaje upravljačkih prava u ruke stranog partnera – pokazuje isti uzorak. Privatizacija nije provedena radi razvoja, nego da bi se uklonio javni nadzor, ukinula obveza polaganja računa građanima i omogućilo moćnom naftnom lobiju da bez ometanja ispumpava milijarde. Gašenje Siska samo je završni čin te višedestetljetne predstave.

​Zaključak: