Zarobljena država o kojoj smo govori, nije apstraktna politološka teorija niti fikcija. Centri moći koji njome upravljaju stvaran su aparat koji desetljećima isisava resurse iz nacionalnog krvotoka. Prema procjenama ekonomskih analiza i međunarodnih institucija, Hrvatska zbog korupcije, netransparentnih modela i klijentelizma godišnje gubi vrtoglavih 8,5 milijardi eura – novac koji direktno nedostaje za bolnice, škole, mirovine i razvoj.

Taj golemi novac ne nestaje u vakuumu; on se akumulira u crnim fondovima političko-tajkunskih struktura, a onda se kroz precizno razrađene mehanizme vraća u legalne tokove. Glavni izvori ove masovne akumulacije dobro su poznati:

INA: Višemilijunskim manipulacijama plinskim i naftnim aranžmanima, gdje se kroz privatne posredničke tvrtke javni novac sustavno isisava.

Hrvatske autoceste (HAC): Preplaćeni građevinci, namješteni natječaji i – ono što se namjerno održava godinama – fizička, gotovinska naplata cestarine na naplatnim postajama. Upravo zbog mutnih gotovinskih tokova i sprječavanja uvođenja potpuno transparentne digitalne naplate (bez zaustavljanja), milijuni eura fizički prolaze kroz ruke bez digitalnog traga, služeći kao neiscrpan izvor za crne fondove.

Hrvatske šume: Komercijalno poslovanje i koncesije za otkup drvne građe kroz fiktivne račune i prekogranične transakcije.

Zračna luka Zagreb: Dugogodišnji netransparentni koncesijski aranžmani i isključenje domaće javnosti iz upravljačkih struktura.

Gdje je tu Zakon o sprječavanju pranja novca?

U cijeloj ovoj operaciji legalizacije koruptivnog plijena postavlja se ključno pitanje: Gdje su institucije, revizori i Zakon o sprječavanju pranja novca i financiranja terorizma? Odgovor je poražavajući, ali potpuno logičan za zarobljenu državu: zakon postoji isključivo na papiru da bi se zadovoljila forma prema europskim direktivama, dok u praksi služi samo za kontrolu malih građana i poduzetnika, a golemi tokovi prljavog novca izuzimaju se od kontrole:

Selektivna primjena propisa: Dok se običnim građanima blokiraju računi za sumnjive transakcije od nekoliko tisuća eura, Ured za sprječavanje pranja novca i financijska policija redovito zatvaraju oči pred milijunskim injekcijama nepoznatog porijekla.

Zaštita stvarnih vlasnika: Registri stvarnih vlasnika zamagljeni su slojevitim lancima, zakladama i inozemnim fondovima, a institucije nemaju politički nalog da postavljaju pitanja.

Gotovina kao slijepa pjega: Upravo zato se sustavi poput ručne naplate cestarine na autocestama ili gotovinskih transakcija u sivoj zoni drže na životu, jer Zakon o sprječavanju pranja novca tu mafijašku mrežu namjerno zaobilazi u širokom luku.

Model legalizacije kroz tri primjera

Jednom kada se stvori kritična masa izvučenog novca, sustav ga kroz Zakon o sprječavanju pranja novca koji služi samo kao šamar malima mora oprati i pretvoriti u trajnu, sigurnu imovinu. Taj se model provodi kroz tri karakteristična primjera:

1. Model poslovnih zona i građevinskog kaosa: Slučaj Buzin

Nekretninski i građevinski sektor omiljeni su paravan za pranje gotovinskog kapitala. Slučaj poslovne zone u Buzinu savršeno ilustrira kako se to radi: na papiru se kroz GUP i fiktivne projekte zadovolje minimalni uvjeti, no u stvarnosti se gradnjom velikih poslovnih kompleksa na malom prostoru maksimizira profit. Kada zgrade niknu, problem parkiranja i infrastrukture se ignorira, a pristupne ceste postaju divlja parkirališta. Privatni investitor skuplja desetke milijuna eura legalne dobiti od najma i prodaje, dok je prljavi novac kroz građevinske radove uspješno pretvoren u čistu, trajnu nekretninsku vrijednost.

2. Spekulativni megaprojekti i fasadni kapital: Slučaj podatkovnog centra (Topusko)

Najava gigantskih projekata, poput megaprojekta podatkovnog centra vrijednog desetke milijardi eura, klasičan je mehanizam za apsorpciju golemog kapitala iz sumnjivih izvora. Kroz netransparentne vlasničke strukture, skrivene inozemne fondove i domaće partnere (poput Jaka Andabaka i tehničkih partnera), stvara se savršena dimna zavjesa. Strana imena i međunarodni investitori služe kao fasada, dok se domaći koruptivni kapital kroz pripremu zemljišta, uvoz opreme i fiktivne konzultantske usluge prelijeva i pere uz punu političku zaštitu i status "strateškog projekta".

3. Strane mega-investicije kao paravan: Slučaj megafarmi

Posljednji u nizu modela pranja novca jest ulazak velikih inozemnih poljoprivredno-industrijskih grupacija (poput ukrajinskog MHP-a i modela megafarmi). U ovakvim sustavima, ukrajinsko ili bilo koje drugo strano ime na papiru često maskira prisutnost domaćeg ortačkog kapitala. Kroz pozajmice, lokalne podizvođače i složene korporativne mreže, domaći moćnici ulažu novac izvučen iz proračuna i afera, koristeći stranu korporaciju kao štit od inspekcija, dok se resursi, poticaji i konačna dobit izvlače natrag u privatne džepove iz sjene.

Zašto su prosvjedi i peticije osuđeni na propast?

Zakonski alibi: Pravila igre, prostorni planovi i strateški statusi unaprijed su skrojeni u uredima zarobljene države.

Kontrolirane institucije: Sudovi i ministarstva pod kontrolom su centara moći koji projekte guraju.

Ventil za gnjev: Vlastima prosvjedi odgovaraju jer građanima daju lažnu iluziju otpora, dok se projekti nesmetano provode.

Mehanika zarobljene države

Upravljanje sustavom: Ilegalni centri moći upravljaju zarobljenom državom preko premijera, poslušne vlade i saborske većine koja bez pogovora izglasava sve što se od nje traži.

Demokratski privid: Operativni privid demokracije osiguravaju stranke poput HDZ-a i SDP-a.

Saučesništvo birača: Svake četiri godine mi im svojim glasovima dajemo legitimitet.

Krug je zatvoren.

Tag: zarobljena

Komentiraj

Ispis

Komentara(0)

19. srpnja 2026.

Mit o zlatnom dobu i mreža moći: Zašto sustav nije pao, nego se prilagodio

Klik za više
Uvod: Emocija i analiza
Kada govorimo o Jugoslaviji, gotovo svi nosimo snažna osobna sjećanja. Ta nostalgija je ljudska i autentična – ona je dio naših života, mladosti i vremena koje se neće vratiti. I sam imam takvih trenutaka. No, sjećanje na mladost i analiza društvenog sustava nisu ista stvar. Često se te dvije kategorije miješaju, pa se mit o „besplatnom“ i „sigurnom“ sustavu održava na krilima nostalgije, dok se ignorira ekonomska realnost koja je taj sustav učinila neodrživim.
Ova analiza nije napad na vašu povijest, već pokušaj da sagledamo činjenice. Sustav nismo uništili „zli ljudi“, već njegova vlastita, neodrživa logika. Ovaj tekst je cjelina koja povezuje slom tog sustava s današnjim mehanizmima moći. Pozivam vas da ga pročitate kao cjelinu – ne da bismo zaboravili uspomene, već da bismo razumjeli zašto smo danas zarobljeni u sustavu koji funkcionira na istim principima kao i jučer.

1. Geneza: Ciljani projekt, a ne povijesna nužnost
Samoupravni socijalizam nije bio spontani društveni proces, već ciljani politički projekt vrha KPJ (kasnije SKJ) nakon 1948. godine. Cilj je bio jasan: stvoriti ideološku alternativu staljinizmu kako bi se osigurala legitimnost vlasti i neovisnost od SSSR-a. Kroz decentralizaciju i teoriju o „radnicima koji upravljaju tvornicama“, vlast je delegirala ekonomske odluke radničkim savjetima, dok je politička moć ostala čvrsto koncentrirana u partijskom aparatu.
2. Eksperimentalna metodologija i strukturne mane
Projekt je poprimio karakteristike dugotrajnog eksperimenta jer se Jugoslavija kretala nepoznatim terenom, spajajući plansku ekonomiju s tržišnim elementima. To je stvorilo inherentne kontradikcije:
Problem neodgovornog vlasništva: Društveno vlasništvo je u praksi značilo "svačije i ničije". Bez privatnog vlasnika koji snosi rizik, motivacija za investicije, tehnološki razvoj i dugoročnu profitabilnost bila je svedena na minimum.
Politička rentabilnost: Poduzeća nisu vođena prema tržišnim signalima, već prema partijskim direktivama. Direktori su bili politički kadrovi, a poduzeća instrumenti socijalnog mira i političkog prestiža, često održavana na životu državnim subvencijama i inozemnim kreditima.
3. Razbijanje mita o "zlim ljudima"
Česta zabluda je da su sustav uništili vanjski neprijatelji ili skupina „zlih ljudi“. Istina je suprotna: sustav su uništili njegovi tvorci i njegova vlastita logika.
Kada je sustav počeo pokazivati znakove ekonomske iscrpljenosti, isti oni koji su ga postavili pokušali su ga spašavati improvizacijama, čestim promjenama ustava i daljnjom fragmentacijom. Propast je bila predvidiva jer je samoupravljanje ignoriralo temeljne tržišne zakone. Sustav se urušio pod težinom vlastite neefikasnosti, hiperinflacije i tehnološkog zaostajanja.
4. Transformacija i opstanak: Javne i tajne poluge "aparata"
Kada je ekonomski model postao neodrživ, stvarni vlasnici moći ("aparat") nisu nestali. Oni su izvršili kontroliranu tranziciju iz jednopartijskog u višestranački sustav, pretvarajući društveno vlasništvo u privatno, čime je stvorena današnja zarobljena država. Taj kontinuitet osiguran je kroz dvostruki mehanizam:
Tajne poluge (Upravljanje iz sjene):
Apsorpcija obavještajnog aparata: Strukture bivših tajnih službi (UDBA, KOS) nikada nisu lustrirane. Njihov operativni kadar, mreže suradnika i arhive netaknuti su integrirani u novi sustav.
Zadržavanje informacija kao kapitala: Arhive su poslužile kao instrument ucjene i kontrole. Bivši obavještajci transformirali su se u poduzetnike i sigurnosne konzultante, stvarajući ilegalne centre moći koji iz sjene usmjeravaju strateške odluke i kapital.
Javne poluge (Privid demokracije):
Stranke kao karteli: Političke opcije (poput HDZ-a i SDP-a) ne funkcioniraju kao demokratske stranke, već kao glasački aparati zaduženi za legalizaciju odluka donesenih u tajnim centrima moći. Unutarstranačka demokracija se guši, a unaprijed se dogovaraju koalicije i "samoproglašeni premijeri" kako bi se neutralizirala stvarna volja birača.
Zarobljavanje resursa i medija: Ekonomska moć crpi se izravno iz države kroz netransparentne javne nabave, infrastrukturne projekte i koncesije (gdje se pravi ugovori skrivaju od javnosti). Taj sustav štiti se medijskom blokadom – ignoriranjem svih dokaza koji demaskiraju korupciju, čime se javnost drži u pasivnosti i uvjerenju da je promjena nemoguća.
Zaključak
Samoupravni socijalizam bio je neodrživ eksperiment koji je konzumirao budućnost da bi održao sadašnjost. No, njegov slom nije donio oslobođenje, već samo prilagodbu. Tvorci i čuvari starog sustava iskoristili su tajne obavještajne mreže i javni privid višestranačja kako bi zadržali monopol nad resursima. Današnja borba protiv takve "zarobljene države" nije borba protiv dnevne politike, već izravan sukob s ilegalnim centrima moći koji metodama ignoriranja, ucjena i medijske blokade grčevito brane svoj preživljavanje na račun građana i javnog dobra.

Tag: zarobljena

Komentiraj

Ispis

Komentara(0)

18. srpnja 2026.

Fašizam po potrebi: Zašto su nam ponovno prodali mržnju

Klik za više

​Povratak u prošlost koja nikad nije ni otišla

Od 2025. godine svjedočimo ubrzanoj fašizaciji našeg društva. Podjele, šovinistički ispadi u Saboru i ulično nasilje maskiranih skupina postali su svakodnevica. Mnogi se pitaju je li ovo slučajnost ili nova radikalizacija? Istina je brutalna: ovo je isti onaj mehanizam koji nam je 90-ih godina donio rat, a njegovi korijeni sežu puno dublje.

​Aparat koji se nikada nije promijenio

Ovim prostorom od 1945. godine vlada isti aparat. Mijenjali su se nazivi, ljudi i ideološke maske, ali metode upravljanja ostale su identične. Dok je Njemačka nakon rata krenula putem katarze, priznala zločine i prošla proces lustracije, naš sustav nikada nije priznao svoje masovne ni pojedinačne zločine.

​Upravo taj izostanak isprike dokazuje da se režim nikada nije demontirao; on se samo prilagodio. Kada se aparat koji nikada nije prošao katarzu nađe pred ekonomskim slomom ili gubitkom kontrole, on ne zna graditi – on zna samo vladati silom, strahom i podjelama.

​Što je to ako nije fašizam?

Ono čemu svjedočimo jest sustavni fašizam 21. stoljeća. Njegovi su elementi prepoznatljivi:

​Dehumanizacija drugoga: Kada se nacionalnost koristi kao argument za poniženje i oznaka za "zlo", to je fašizam.

​Kult nasilja: Ulično nasilje i agresivna retorika u Saboru nisu incidenti – to su alati za ušutkavanje svakog kritičara.

​Zarobljena država: Koncentracija moći u rukama jedne osobe i jedne stranke, gdje policija i vojska postaju instrumenti održanja privilegija, klasičan je obrazac autokratske kontrole.

​Dimna zavjesa: Ideološki ratovi i proizvodnja "neprijatelja" služe isključivo za prikrivanje činjenice da se naši resursi – od zračnih luka do državnih tvrtki – koriste kao privatni posjed.

​Zaključak: Vrijeme je za otpor fašizmu

Od sustava koji počiva na nekažnjivosti i čija je jedina konstanta apsolutna vlast – možemo očekivati samo najgore. U 90-ima smo dopustili da nas iste metode gurnu u rat kako bi elita sačuvala svoje bogatstvo. Hoćemo li dopustiti da se povijest ponovi?

​Država je zarobljena, a mi smo taoci njihovih podjela. Ovo nije vrijeme za pasivnost. Ovo je vrijeme za buđenje i zajedničku borbu protiv fašizma koji nam se iz dana u dan uvlači u pore života. Prepoznajmo ih, raskrinkajmo njihove metode i odbijmo sudjelovati u njihovim lažima. Borba za transparentnost, pravdu i odgovornost je jedina prava borba protiv fašizma. 

Tag: zarobljena

Komentiraj

Ispis

Komentara(0)

18. srpnja 2026.

Brutalna istina o Jugoslaviji, ratu i stvaranju moderne Hrvatske (1945–1995)

Klik za više

Kako je nastala zarobljena država
Hrvatska je danas formalno demokratska republika, ali njezine institucije, gospodarstvo i politički sustav nose duboke tragove kontinuiteta moći iz bivše Jugoslavije. To nije slučajnost. To nije teorija. To nije ideološka konstrukcija.
To je posljedica povijesnog procesa koji se odvijao od 1945. do 1995. — procesa u kojem je jugoslavenski aparat represije, sastavljen od Partije, tajnih službi, vojnog vrha i kadrovske mreže u pravosuđu, medijima i gospodarstvu, preživio raspad Jugoslavije, prerušio se, preuzeo ključne poluge nove države i stvorio sustav koji danas nazivamo zarobljenom državom.
Ovaj dokument objašnjava:kako je taj aparat funkcionirao, kako je brutalno disciplinirao narode, kako je preživio raspad Jugoslavije, kako je stvorio rat, kako je preuzeo Hrvatsku, kako je nastala zarobljena država, kako su se Partija i tajne službe transformirale u HDZ, SDP i ostale strukture moći, koja su ključna imena tog kontinuiteta
Ovo je tekst koji starije podsjeća na ono što su živjeli, a mlađima napokon daje objašnjenje koje im nitko nikada nije dao.

I. Jugoslavija: država aparata, ne naroda (1945–1990)

Jugoslavija je bila država u kojoj je aparat bio iznad zakona, iznad države i iznad čovjeka. Temelj sustava činili su: Partija (SKJ) – politički monopol, OZNA/UDBA – tajna policija, KOS – vojna kontraobavještajna služba, JNA – oružana ruka režima i kadrovske mreže u sudovima, medijima, gospodarstvu

Ovaj aparat je: ubijao političke protivnike, slao ljude na Goli otok, likvidirao emigrante u inozemstvu, gušio nacionalne pokrete, kontrolirao medije, školstvo i kulturu, stvarao kult ličnosti, održavao strah kao temelj poslušnosti

Brutalna istina: Jugoslavija je bila represivna država koja je opstala jer je bila učinkovita u zastrašivanju, a ne u demokraciji.

II. Brutalnost režima: ubojstva, logori, dijaspora

1. Poratne likvidacije (1945–1947)

OZNA je provodila masovna ubojstva bez suđenja:

• Macelj

• Kočevski Rog

• Bleiburg i križni put

Likvidirani su:

• zarobljenici

• civili

• svećenici

• intelektualci

• politički protivnici

2. Goli otok: industrija poniženja

Goli otok bio je laboratorij psihološkog slamanja:

• batinanja

• prisilni rad

• poniženja

• prisilne samokritike

• zatvorenici prisiljeni da tuku druge zatvorenike

• trajna socijalna likvidacija po povratku

III. Ubojstva emigranata

UDBA je organizirala likvidacije u inozemstvu: Stjepan Đureković (Njemačka, 1983.), Bruno Bušić (Pariz, 1978.), niz atentata u Italiji, Austriji, Njemačkoj.

Brutalna istina: Jugoslavija je izvozila represiju. Ubojstva u inozemstvu bila su dio sustavne politike.

III. Raspad Jugoslavije: aparat traži način da preživi

Krajem 1980-ih sustav se urušio: gospodarstvo propalo, dugovi eksplodirali, ideologija oslabila, nacionalni identiteti ojačali, Partija izgubila legitimitet

Ali aparat nije nestao. On je tražio način da preživi bez odgovornosti.

I našao ga je u — ratu.

IV. Tko je stvorio rat?

Rat nije stvorio narod. Rat nije stvorila “spontana mržnja”. Rat nije stvorila “stoljetna netrpeljivost”.

Rat su stvorile: tajne službe, vojni vrhovi, partijski kadrovi, nacionalni komiteti unutar aparata i politički oportunisti

Zašto?

Jer je rat bio: najbolji način da se izbjegne lustracija, najbolji način da se izbjegne odgovornost za zločine 1945–1990, najbolji način da se zadrži moć, najbolji način da se preuzme privatno vlasništvo, najbolji način da se narod homogenizira i prestane postavljati pitanja

Brutalna istina: Rat je bio projekt aparata — ne naroda.

V. Prijevara tranzicije: kako je aparat preuzeo Hrvatsku

1. “Mi smo sada domoljubi”

Ljudi koji su: progonili hrvatske intelektualce, zatvarali političke protivnike, slali ljude na Goli otok, ubijali emigrante, gušili Hrvatsko proljeće

odjednom su postali: “čuvari hrvatske države”, “domoljubi”, “branitelji nacionalnih interesa”

To je bila najveća politička transformacija bez stvarne promjene.

2. “Narod je odlučio”

Narod je glasao — ali nije upravljao.

Aparat je: kontrolirao medije, kontrolirao policiju, kontrolirao obavještajne službe, kontrolirao pravosuđe, kontrolirao gospodarstvo, kontrolirao privatizaciju

Narod je dobio zastavu. Aparat je dobio državu.

3. “Rat je bio neizbježan”

Rat je bio: planiran, potican, organiziran, logistički pripremljen, iskorišten

Narod je bio mobiliziran. Aparat je bio spašen.

VI. Domovinski rat: najveća brutalnost režima

Rat je bio brutalnost nad:

1. Hrvatima

• tisuće mrtvih

• stotine tisuća raseljenih

• uništeni gradovi

• razoren sustav

• ratni profiteri

• kriminalne mreže povezane s politikom

• privatizacija kao pljačka

Najgora brutalnost bila je psihološka: narod je vjerovao da se bori za slobodu, dok su se u pozadini stvarali temelji zarobljene države.

2. Srbima

• mobilizirani u sukob koji su vodili politički vrhovi

• gurnuti u paradržave pod kontrolom službi

• korišteni kao topovsko meso

• uništene zajednice

• trajna trauma

Brutalna istina: Srbi i Hrvati bili su žrtve — aparat je bio pobjednik.

VII. Transformacija Partije i tajnih službi u HDZ, SDP i poluge zarobljene države (s povijesnim imenima)

1. SKH → SDP: direktni institucionalni kontinuitet

SDP je nastao iz Saveza komunista Hrvatske (SKH). To je povijesna činjenica.

• SKH je bio republički ogranak SKJ.

• Nakon raspada Jugoslavije, SKH se preimenovao u SDP.

• Kadrovska struktura, mreže, utjecaj u pravosuđu, medijima i državnim poduzećima ostali su u velikoj mjeri isti.

Stjepan Mesić – visoki dužnosnik SKH, kasnije predsjednik Republike Hrvatske. Njegova karijera ilustrira kontinuitet kadrova koji su se uspješno transformirali iz jugoslavenskog sustava u hrvatski.

Josip Manolić – visoki dužnosnik jugoslavenskog aparata sigurnosti, kasnije ključna figura u vrhu hrvatske vlasti. Njegova uloga pokazuje kako su pojedinci iz aparata imali ključnu ulogu u formiranju nove države.

2. SKH/UDBA/KOS → HDZ: nacionalni ogranak kontinuiteta moći

HDZ je nastao kao mješavina: autentičnih domoljuba, bivših partijskih kadrova, pripadnika jugoslavenskih službi (UDBA, KOS)

Franjo Tuđman – general JNA i član Partije, kasnije vođa HDZ-a i predsjednik Hrvatske. Njegova transformacija od partijskog kadra do nacionalnog lidera pokazuje kako se aparat prilagodio novim okolnostima.

Josip Perković – visoki dužnosnik Službe državne sigurnosti (SDS/UDBA), kasnije ključna figura u hrvatskim sigurnosnim strukturama. Njegova karijera pokazuje kontinuitet operativaca bivšeg sustava.

Zdravko Mustač – također visoki dužnosnik SDS-a, čija karijera ilustrira kontinuitet kadrova iz jugoslavenskog aparata u hrvatskim institucijama.

Ovo su povijesne činjenice, ne političke ocjene.

3. Tajne službe: od Udbe i KOS-a do SIS-a, HIS-a i SOA-e

Nazivi su se mijenjali. Ljudi su ostali isti. Mreže su ostale iste. Metode su ostale iste.

4. Preuzimanje gospodarstva

Privatizacija je bila: transfer društvenog vlasništva u ruke starih mreža moći, legalizacija nelegalno stečenog utjecaja, pretvaranje političke moći u ekonomsku moć.

5. Preuzimanje medija

Mediji su ostali pod kontrolom: partijskih urednika, partijskih vlasnika, partijskih kadrova, partijskih interesa

6. Preuzimanje pravosuđa

Pravosuđe je ostalo: nelustrirano, nepromijenjeno, kadrovski identično, politički ovisno

Zato: privatizacijska pljačka nije procesuirana, ratni profiteri nisu procesuirani, korupcija nije sankcionirana

VIII. Zašto je Hrvatska zarobljena država

Jer se ništa od sljedećeg nije dogodilo: nije bilo lustracije, nije bilo procesuiranja zločina Udbe, nije bilo čišćenja pravosuđa, nije bilo čišćenja policije, nije bilo čišćenja obavještajnih službi, nije bilo čišćenja medija, nije bilo čišćenja kadrova u državnim poduzećima.

Umjesto toga: stari kadrovi su se presložili, pomladili, modernizirali, povezali s novim oligarsima, preuzeli EU fondove, preuzeli lokalne mreže

Brutalna istina: Hrvatska je formalno demokracija, ali realno — sustav kontinuiteta moći.

ZAKLJUČAK: Što stariji znaju, a mlađi moraju naučiti, Rat nije bio spontani sukob — bio je projekt aparata. Demokracija nije bila stvarni početak — bila je fasada tranzicije. Privatizacija nije bila reforma — bila je pljačka. Domoljublje nije bilo autentično — bilo je sredstvo manipulacije. Desnica nije bila nositelj promjena — bila je instrument. Hrvatska nije oslobođena — bila je preuzeta. Zarobljena država nije nastala slučajno — nastala je planski. Brutalna istina: Devedesetih se nije dogodio narod — dogodila se prijevara.

Girl in a jacket