Velika Gorica je najmlađi hrvatski grad sa stažom od tridesetak godina, a ima dugu i bogatu povijest od nekoliko stoljeća, spada u velike gradove.
Danas Velika Gorica izgleda kao grad. I to poprilično ozbiljan grad.
Ima promet. Ima kvartove. Ima gužve koje ne želi priznati, ali postoje.
Sve ju to čini zanimljivom, posebnom.
Veći dio svoje povijesti – Velika Gorica uopće nije bila grad.
Bila je naselje. Mjesto. Središte.
I upravo tu počinje priča.

Turopolje je ravno.
I to je, povijesno gledano, velika prednost. Ovdje se moglo živjeti. Odovuda se moglo putovati. I što je najvažnije - ovdje se moglo susretati. Gorica nije nastala slučajno.
Nastala je tamo gdje su ljudi imali potrebu dolazili.

NASELJE KOJE JE ZNALO BITI VAŽNO

Već u 13. stoljeću Gorica se spominje kao sjedište župe.
To znači da ovo nije bilo selo “sa strane”. Ovdje se nešto događalo. Dolazilo se na posao. Po robu. Po odluke.
I po vijesti, jer prije interneta, mjesto gdje su se ljudi okupljali, bilo je informacijski centar. Gorica je bila trgovačko naselje, a sajmovi su bili događaj. I društveni i gospodarski. Tržnica nije bila samo mjesto gdje se nešto kupi. Bilo je mjesto gdje se vidi tko je tko, tko s kim priča i tko koga...
Ono po čemu je Gorica stvarno posebna bila je Plemenita općina turopoljska. Zajednica slobodnih ljudi. Samoupravna. S pravilima koja nisu bila nametnuta izvana. Tu se raspravljalo. Tu se odlučivalo.
Najveće i najzanimljivije mjesto i središte života plemeniti općine turopoljske bila je Velika Gorica. Svojim položajem, uz željezničku prugu Zagreb – Sisak, te presječena državnom cestom koja spaja važne gradove Zagreb i Sisak, Velika Gorica je, ne samo u Turopolju već i cijeloj našoj hrvatskoj bila važno mjesto za trgovinu. Zbog toga nije bilo neobično što se Velika Gorica lijepo razvijala i imala dobre ekonomske rezultate. U to vrijeme u Velikoj Gorici od željezničke stanice do Novog Čiča, gdje je bila tvornica pjenice, spirala i metala vozila je, "konjača", tramvaj pogonjen konjima.
Mnoge uspomene iz tog vremena su nestale, ostao je „turopoljski grad“, u kojem je bilo sjedište i ured plemenite općine turopoljske. Malo dalje od turopoljskog grada je župna crkva Blažene djevice Marije. A između grada i župne crkve proteže se perivoj.
Prema popisu iz tog vremena u Velikoj Gorici živjeli su: Stepanići, Vernići, Ištvanići, Arbanasi, Šipušići i drugi.
I dok je Gorica rasla, imala je susjeda./p>

Zvala se Mala Gorica.
Mala Gorica Bilo je zasebno naselje u kojem su živjele obitelji: Talković, Gušić, Vugrinović, Mirinić, Šipušić, Haraminčić, Brigljević, Hrvačić, Barbarić i drugi
Naselje je bilo malo, tiho, uz rub glavnog središta Velike Gorice. I nije Mala Gorica nestala u jednom danu. Nije ukinuta. Nije preseljena. Ona se — utopila. Kako je Gorica rasla, Mala Gorica se stapala s njom. Danas njezino ime živi kao podsjetnik na prošlo vrijeme.
Naziv Mala Gorica sačuvan je kao toponim, i danas se odnosi na područje koje obuhvaća Turopoljsku ulicu i Ulicu Braće Radić. To je prostor koji je u vrijeme snažnijeg gospodarskog i demografskog razvoja Velike Gorice doživio postupnu urbanizaciju, osobito krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada se naselje širio izvan svoje stare jezgre.

Gorica se širila polako. Bez velikih urbanističkih poteza. Više korak po korak. Kuća do kuće. Ulica po ulica.
Dolaskom 20. Stoljeća – Gorica VIŠE NIJE SELO, ALI NIJE NI GRAD
Dvadeseto stoljeće donosi ubrzanje. Stanovi. Ceste. Povezanost sa Zagrebom. Gorica postaje veliko naselje. Ali formalno — još uvijek nije grad. Možda zato što je već živjela kao grad, pa to nije ni primijetila.
Tek 1995. godine Velika Gorica dobiva status grada. I to nije početak priče. To je samo administrativni zaključak. Sve bitno se već dogodilo.

Četvrt KURILOVEC
Kurilovec je dugo bio rub. Mjesto širenja. Danas je jedno od najvećih stambenih područja. Zanimljivo je da još nema školu. Ali, kažu da je škola u planu. Kurilovec je dokaz da grad nije nacrt. Grad je proces.
Kurilovec nije nastao slučajno baš ovdje.
Razvio se uz potok Lomnicu, koji je stoljećima oblikovao svakodnevni život naselja. Potok je značio vodu, ali i granicu. Dijelio je Kurilovec na dijelove, određivao gdje se gradi, gdje se prelazi, gdje se okuplja. Uz Lomnicu se provodio seoski život kakav danas teško možemo zamisliti.
Na lijevoj obali Lomnice bila su izgrađena dva plemićka dvora, svojina glasovite porodice Malenića. Nakon smrti baruna Malenića, dvore je kupio kanonik Josipović. Jedan od dvorova kasnije je došao u ruke porodice Ledar a od njih ih je kupio plemić Brigljević.
Izgradnjom oteretnog kanala Sava - Odra, tok potoka Lomnica je izmijenjen i više ne prolazi Kurilovcem. Njegovo korito u naselju je zatrpano ali nije zaboravljeno. Današnja Kurilovečka šetnica svjesno prati bivši tok potoka Lomnice, pretvarajući nekadašnju prirodnu granicu u novi javni prostor zajednice.
Kurilovec je tako primjer mjesta koje pamti vodu.
Povijest Kurilovca ne čine samo ulice i potoci, nego i ljudi.
U zapisima, monografijama i usmenoj predaji čuvaju se prezimena starih kurilovečkih obitelji, ljudi koji su ovdje živjeli generacijama: Rus, Fabečić, Šipušić, Vrčković, Košković, Serblić, Blažeković, Ledar, Pavišić, Oderčić, Vugrinović, Cvetko, Stepanić.
Kurilovec nije planski kvart. On je zajednica koja je nastajala sloj po sloj.

KUŠANEC
U sastavu četvrti Kurilovec nalazi se i naselje Kušanec. Povjesno gledano to je bilo jedno od najmanjih ako ne i najmanje turopoljsko naselje. Smješteno je na jugozapadu Velike Gorice s druge strane željezničke pruge i autoceste, tik do šuma koje ulaze u Vukomeričke Gorice.
Kušanec je poznat kao naselje koje je stoljećima bilo povezano s poljoprivredom i vrijednim ljudima. Ovdje se još uvijek čuvaju običaji i tradicije stare turopoljske obitelji, a polja oko Kušanca svjedoče o marljivosti njegovih stanovnika.

Četvrt PLESO
Pleso spada u starija turopoljska sela. U prošlosti je zajedno s Rakarjem činilo turopoljsku plemićku sučiju.
Krajem osamnaestog stoljeća u plesu su živjele plemićke porodice: Terbić, Mikulčić, Kušević, Plepelić, Hrebić, Klarić, Sabković, Čušić, Pogledić, Trupćević, Mirinić, Graber, Rebić .
Nedaleko sela, stoji drvena kapelica ranjenog Isusa.
Pleso svoj razvoj duguje ravnici koja je ocjenjena kao povoljna za zračni promet. Nakon drugog svjetskog rata vojska je počela graditi aerodrom i širiti se, a u šezdesetim godinama prošlog stoljeća izgrađen je civilni aerodrom. Sve to pridonijelo je razvoju Plesa.
Zračna luka je promijenila ritam prostora. Ali ne i njegovu pripadnost Gorici.
I ovdje je škola tek u planu.
I Pleso je imalo svoj potok.
Poput Kurilovečkog, pleški potok danas više nije vidljiv. Ali još uvijek teče, sada u cijevima ispod površine zemlje.
Široki zeleni pojas sa raznim sadržajima ostao je kao podsjetnik na nekadašnji potok Pleso se razvijalo kao naselje uz vodu, puno prije nego što je postalo sinonim za zračni promet. Dolaskom i razvojem zračne luke, Pleso je dobilo novu ulogu.
Postalo je prostor susreta lokalnog i globalnog. Mjesto dolazaka i odlazaka. Ali i naselja gdje su se otvorila radna mjesta.
No ispod piste, asfalta i infrastrukture, ostao je trag starog naselja i vode koja je nekad tekla ovim prostorom.
Danas je Pleso gradska četvrt koja nosi dva identiteta: onaj mirnog naselja i onaj prometnog čvorišta.

Četvrt RAKARJE – KAKO IZGLEDA TIHO ŠIRENJE
Rakarje također spada u starija turopoljska sela. U prošlosti je zajedno s Plesom činilo turopoljsku plemićku sučiju.
Smješteno je sjeverno od Velike Gorice i udaljeno nekoliko kilometra od centra, nalazi se na cesti koja vodi u Šćitarjevo. Ime Rakarje izvedeno je od riječi „rak“, a dobilo je to ime od potoka Rakarja, koji je nekad obilovao racima. U popisu plemića iz 1782. godine nalazimo prezimena porodica: Klarić, Graber, Mirinić, Trupćević, Vinčar.
Rakarje se ne ističe. Ne širi se naglo. Živi svoju idilu.

Osim povijesnih četvrti, Kurilovca, Plesa i Rakarja, u Velikikoj Gorici još su i četvrti: Braća Radić, Hrvatski velikani, Miljenko Granić, Stari grad i Vladimir Nazor. Sve te četvrti rezultat su ubrzanog širenja Velike Gorice, koje je započelo izgradnjom stambenih naselja početkom sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Međutim sve te četvrti imaju temelje u povijesti naselja, poput četvrti Stari grad, u koji se utopila i Mala Gorica.

I da zaključimo Velika Gorica nije nastala planom. U nekom urbanističkom uredu. Nastala je životnim procesom.
Neka su se naselja širila. Neka su se, poput Male Gorice, uklopila u veću cjelinu.
Danas je to grad četvrti. Ubraja se u velike Hrvatske gradove.
Ali i grad slojeva.
I ponovo se grad ubrzano širi. Grade se kuće, zgrade, škole i poslovni objekti. Novi sugrađani donose novu energiju, nove ideje. Čine grad vrjednijim, zanimljivijim. Pa dobro nam došli. Ugodno se smjestite i uključite u život grada. Sada s ponosom možete reći, mi smo Goričani, Turopoljci.