Već tradicionalno ne znamo što nam koji praznik obilježava, važno je da nam pada negdje oko četvrtka ili utorka. Ma može i srijeda, uvijek se svi dani mogu spojiti u neki tjedan bez rada. Nekada su te kombinacije koristili radnici a sada sve viši kombiniraju poslodavci. Tako oni odlučuju kada će njihova radna snaga koristiti dan ili dva odmora. Jednostavno jedan dan prije praznika “gazda” onako iz visokog obznani da se tog i tog dana neće raditi i da će nam taj dan biti odbijen od godišnjeg odmora. Zgodno, i tako četiri ili pet puta godišnje i ode tjedan dana odmora ne planirano isprekidano i baš onako kako zakon ne predviđa.
Upravo na opisan način mi se dogodio ovaj neki praznik što je bio prvog svibnja. Moj “gazda” je u utorak obznanio da smo u petak na odmoru. Lijepo, “gazda” ali koliko se ja razumijem u radna prava, odluke o radu ili neradu moraju se donositi barem mjesec dana prije stupanja odluke na snagu. No, pustimo sad to. Ionako mu se ne bi usudio ništa sličnog reći u lice. Pa on je vlast i ne trpi nikakve prigovore. Posebno ga iritiraju zakoni. Zakoni su za budale koji vjeruju u njih. Hrvatska “elita” gazi Hrvatske zakone ako im ne idu na ruku i iz ruke u džep. Taj praznik koji se već više od stotinu godina slavi kao praznik rada, u Zagrebu je obilježen kao bažulova manipulacija. Što se u stvari dogodilo?
Sindikati, opijeni “uspjesima” od prosvjeda 12. travnja odlučili su da neće u Maksimiru pripremiti tradicionalnu veselicu i sindikalnu govoranciju. Kao svoje su već rekli na prosvjedu, a nije zgodno kvariti raspoloženje vladajućima. Pa znaju vladajući imenovati sindikaliste, podobne” u nadzorne odbore ili zadovoljiti kakve njihove druge osobne potrebe. Neke nagrade i saborskom klupom.
Tu situaciju je iskoristio gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić. On je previsokim cijenama komunalnih i inih usluga osiromašio stanovnike glavnog grada i za prvi svibanj, organizira pučku kuhinju. Poruka je jasna, kada vam otmemo sve novce, ne brinite Mile i njegovi jarani će vas grahom nahraniti. Ne daj bože da odvjetništvo, policija i pravosuđe prorade, i požele bandiće na sud pozvati. Taj film nećemo gledati, pa oni svoju domovinu imaju. BiH će njih primiti i od pravde zaštititi. Ako BiH štiti Ćurkovića štititi će i Bandića. Pa svi oni hrvatskim novcem u bosni sigurnost i galsove kupuju.
Ima primjera još, direktor jedne zračne luke u hrvatskoj nakon utvrđenog štetnog i lošeg poslovanja, umjesto na sudu i zatvoru, karijeru nastavlja u BiH diplomaciji. Da priča nije skroz bez veze, pobrinuo se Mile. Dok je direktor pljačkao Mile ga je kao predsjednik nadzornog odbora nadgledao. Normalno, za pravosuđe postoji pljačka a krivci su oni koji su tu pljačku vidjeli i prijavili.
Ma dosta suza za pokojnom pravicom. Okrećem se drugoj temi. Putovanju.
Nakon prvosvibanjskog očaja, nasmijala mi se sreća. Dobio sam ponudu da se pridružim jednoj poslovnoj ekipi na putu do Temišvara u Rumunjskoj. Ma kako da ne prihvatim ponudu i da se barem na trenutak izvučem iz balkanskog blata i svratim do opločene Europe.
Ovakva izjava o Rumunjskoj i EU, prije puta od mene se ne bi mogla očekivati. Naime, vjerovao sam našim političarima koji su onako između redova pokušavali provući tezu da su Rumunjska i Bugarska greška koju plaća EU. Prema viđenom u Temišvaru i okolici, utjecaj Europe i trud lokalnih vlasti ostavio je pozitivne tragove. Na skoro svakom mjestu vide se tragovi napretka, uređuju se ulice, zgrade i parkovi. Dosta se gradi. Polja su obrađena, sela živa i uređena. Ljudi rade žive i dišu. Od svakog novog dana očekuju da će im biti bolje i da će imati veću sigurnost. Sve je manje nezaposlenih, sve je više onih koji ne traže posao u drugim državama. Sada iz susjednih država pokušavaju naći posao u Rumunjskoj. Kažu, bolj se plača.
Da, zvuči nevjerojatno, ali se može provjeriti. Temišvar je od Zagreba udaljen oko 550 km ako se ide preko Lipovca, Novog Sada, Zrenjanina.
Srbija liči na veliku garažu oldtajmera, a ceste su projektirane upravo za fičeke i potrebno je voziti oprezno. Preporučio bi dnevno putovanja kako bi se moglo vidjeti djelovanje loših vlada, ne Rumunjskih, koje su donosile katastrofalne odluke. Ratovi, ratna i poratna pljačka ostavili su tragove na prostorima bivše Jugoslavije. Tako oni koji su nekad bili gore sada su dolje.
Rumunjima, Slovacima, Česima i Poljacima, mi, nekadašnje članice Jugoslavije, bili smo idoli, kapitalisti. Imali smo u odnosu na njih slobodu i za njih nedostižan standard.
Vjerojatno zbog sjećanja na ta vremena u Temisvaru postoji restoran Jugoslavija sa specijalitetima iz prostora bivše Jugoslavije. Dobro se jede i pije u temišvarskoj Jugoslaviji a sve uz laganu muziku Kemala, Arsena...
Ali to još nije sve. Noćnom šetnjom po centru Temišvara, naš domaćin gospodin Vlado odveo nas na piće u kavanu sa muzikom. Poslije kratkog razgovora Vlade sa članovima benda, svirala se muzika Magazina, Ane Štefok i drugih starijih hrvatskih izvođača.
Zanimljivo je da centar Temišvara iako prekrasno uređen i osvijetljen nema živost na kakvu smo navikli u Hrvatskim gradovima.
Vrijeme u Temišvaru za jedan je sat ispred našeg vremena, ne znam dali je to razlog što su oni uspjeli otići dalje od nas i naših i njihovih susjeda Srba. Sve u svemu Temišvar i njegovi stanovnici mi se sviđaju i vjerujem da ću još po koji puta otići im u posjetu. Moja preporuka svima koji vole putovanja da razmisle o posjeti mladoj Europi, Rumunjskoj i Temišvaru. Cijene nisu visoke, hoteli uredni, građani srdačni, hrana kvalitetna, povijest burna...
Svi ovi lijepi događaji otvaraju jednu bolnu ranu, a gdje smo mi, mrski naši političari? Zašto mi nismo u Europi? Kako su drugi mogli uskladiti mjerila, prilagoditi zakone i isporučiti zločince? Kako drugi mogu preko noći obuzdati korupciju i prihvatiti europsku stečevinu?
Našoj “eliti” nije cilj Europa. Njihov cilj je javna kuhinja za većinu a vlast i bogatstvo za nedodirljivu manjinu. Ako nešto krene krivo, iz džepa se vadi Bosanska putovnica i prelazi meka granica. Generalna proba uspjela. Bandić sa grahom, Ćurković sa putovnicom.
Možda ima izlaz i za građane. Neka traže poslove u Europi. Češka već treba stručnjake a na tom putu su i ostali: Slovaci, Mađari, Poljaci i Rumunji. Oni koji ostaju u Hrvatskoj neka budu spremni gađati “elitu” mekom stolicom prije nego maknu guzice preko isto takve granice..
Nekad smo se zvali gastarbajteri, kako ćemo se zvati u budućnosti?
Fotografije s puta u galeriji.

Tagovi: putovanje