Datum: 10.08.2008

Već dugo vremena službeno je priznat kriminal (korupcija) u Republici Hrvatskoj. To priznanje dolazi od najviših zakonodavnih i izvršnih vlasti, Sabora i Vlade. Oni priznaju problem i raznim zakonima i akcijskim planovima, glume borbu protiv korupcije. Predstava s zakonima i akcijskim planovima, prvenstveno treba zavarati komisije Europske unije koje rade na integraciji Hrvatske. Prema istraživanjima korupcija je najviše zahvatila: politiku, pravosuđe, policiju, zdravstvo. Dakle korupcija se udomaćila u najvišim državnim institucijama. Oni su “izmislile” korupciju da bi od nje imali koristi.
Uspostavili su “infrastrukturu” zaduženu da osigurava nesmetanu korupcijsku i kriminalnu aktivnost. S druge strane, isto društvo koje koristi korupciju, donosi antikorupcijske zakone i akcijske planove. Kako su korupcija i antikorupcijski zakoni u suprotnosti, nešto mora biti suspendirano. Na žalost hrvatskih građana suspendirani su zakoni i ukinuta pravna država. Primjer anti korupcijskih zakona koji su u primjeni ali ih pravosuđe ne sprovodi su: Zakon o pravu na pristup informacijama i Zakon o sprečavanju pranja novca.
Primjenu Zakona o pravu na pristup informacijama javnost i nevladine udruge prihvatile su s odobravanjem i velikim očekivanjima. Krenulo se u primjenu zakona i potragu za informacijama. Zakon je u početku donio male pozitivne promjene ali s vremenom su učinci zakona u potpunosti izgubljeni.
Osobno sam u više navrata bio zakinut za informaciju. Na zakonske žalbe, i ministrima, dobio sam nevjerojatno bezobrazne odbijenice.
Zakon o sprečavanju pranja novca doživio je goru sudbinu od spominjanog o pravu na pristup informacijama. Taj zakon jednostavno se ne primjenjuje. Novac stečen nezakonito a u vlasništvu raznih “cijenjenih” građana polako mijenja boju i iz crnog postaje bijeli. Postupak čišćenja novca zove se Pranje novca i u Hrvatskoj se odvija javno. Hrvatsko pravosuđe ne reagira niti u slučajevima kada se pranje novca procesuira u drugim državama. Školski primjer pranja novca izveo je Luka Raić s Dukatom. Vozač kamiona na privremenom radu u Hrvatskoj zaradio i kupio tvornici Dukat. Nitko ga nije pitao za porijeklo novca, kao što ga nije pitao za porez kada je tu tvornicu prodao.

Za opisani kriminal prvenstveno su odgovorni prvi hrvatski muževi, Stjepan Meseić, Luka Bebić i Ivo Sanader. Oni kao predsjednici: države, Sabora i Vlade, dužni su osigurati zakone i njihovu provedbu. Umjesto toga, zalažu se samo za svoj interes i za interes onih koji im pomažu u očuvanju njihovog interesa.

Da ne bi ispalo da korova tipa Ambrozija ima samo u vrhu vlasti, navesti ću primjer iz građanskog okruženja.
Česti način kriminala odvija se u državnim poduzećima preko nabava roba i usluga te zapošljavanja radnika. Kod zapošljavanja radnika potrebna je veza: rođačka, stranačka, mafijaška, ili gotovina. Po mogućnosti u €. Postupak se toliko udomaćio da su ga građani prihvatili kao normalni.
Za nabavu roba ili usluga brinu povjerenstva. Povjerenstvo se pažljivo bira između ljudi koji ne znaju što treba raditi i ljudi koji bi za par kuna prodali svoje najbliže. Osnovano povjerenstvo ima ulogu osigurati dobavljača po volji uprave.
Tako odabran dobavljač osigurao si je posao za koji ne odgovara i za koji će dobiti novaca koliko hoće. Dio dobivenoga novca mora dati onima koji su posao osigurali.

Zagrebački Holding i njegova podružnica Zagrebačke ceste zoran je primjer takvog poslovanja. Pored “normalnog” kriminala u poduzećima, holding je uveo novinu, zastrašivanje nasiljem i medijima.
Ljubičić i Bandić u tom nasilju imaju obilnu pomoć “pravne države”.
Milijunske štete u Zagrebačkim cestama prouzročene lošim, odnosno kriminalnim poslovanjem, prijavio je Igor Rađenović nakon preuzimanja upravljačke funkcije.

Postavlja se pitanje, zašto prije Rađenovića, Nadzorni odbor holdinga nije obavio svoju glavnu zadaću koju ima i za koju prima nagrade? Zašto nije utvrdio i prijavio nepravilnosti te na vrijeme spriječio novi kriminal i štete koje su od tih radnji nastale? Nadzorni odbor, prema Članaku 263. Zakona o trgovačkim društvima , nadzire vođenje poslova društva. Kod obavljanja nadzora može pregledavti i ispitivati poslovne knjige i dokumentaciju društva, blagajnu, vrijednosne papire i druge stvari. U tu svrhu odbor može koristiti pojedine svoje članove ili stručnjake.

Nitko od navedenih članova uprave i nadzornog odbora nema potrebe, osim Ljubičića koji je glavni osumnjičeni za kriminal, iznijeti svoje mišljenje o događanjima u društvu kojim upravljaju odnosno koje nadziru. Nitko od navedenih ne podnosi ostavku kao moralnu obvezu zbog stanja u društvu za koja snose odgovornost.
Propust nadzora u Zagrebačkim cestama sigurno nije jedini propust holdingovog nadzornog odbora. Ima propusta i u ZET-u, Jarunu, Čistoći, i drugim podružnicama ali nema Rađenovića koji bi bio spreman za prijavu dobiti po glavi. Isto tako NO holdinga nije jedini koji ne nadzire i ne odgovara za svoj rad. Hrvatski nadzorni odbori u državnim poduzećima ne nadziru poslovanje, već služe kao plaćeno utočište rodbini, prijateljima i stranačkim podanicima.
Dali ovi primjeri ukazuju da je Hrvatsko društvo zaglibilo duboko u korupciju i amoral te više nema nikakvih kriterija? Za položaj s dobrom plačom i privilegijama spremni smo prodati kolege i prijatelje. Za šaku lipa ne vidimo ne čujemo, ne reagiramo.
Većina građana, od gore spomenutih predsjednika pa do dolje navedenih “upravljača” i “nadzornjaka” isto misli. Ne želi iskorijeniti korupciju. Ne želi pravnu državu. Svi se hoće okoristiti nastalim kaosom...
San prosječnog građanina je: nadzorni odbor gdje se ne radi a prima plaća, ili uprava gdje su nagrade velike, a odgovornosti nikakva. A možda i kakav kredit koji se ne vraća, pa kupimo kakvu nekretninu koju opet založimo i kupimo tvornicu...
Lijepi su to snovi. Njih će ostvariti samo odabrani, ostali će sve to debelo platiti. Kredite treba vratiti, promašaje i pljačke nadoknaditi.
Računi polako dolaze na naplatu. Cijene rastu, inflacija je preko sedam posto, nesigurnost građana i imovine sve je veća...