Datum: 10.02.2008

Hrvatska politička scena je svojevrstan fenomen. Što nikako ne znači da je i fenomenalna. Naime, političke stanke organizirane su kao loša kazališta. Unutarnja organizacija tih “kazališta” ustrojena je po principu sumnjive moći. Što si sumnjiviji to si u stranci moćniji. Postoji još jedan rezervni princip, “što manje znaš to više slušaš”. Rezervni princip koriste moćnici kako se ne bi trebali baviti prizemnim poslovima “kazališta”. Te poslove za njih obavljaju intendanti. Intendanti koriste jeftine scenarije i režiraju predstave koje publika skupo plaća. Najpoznatiji intendant svakako je dr. Ivo Sanader. On je ujedno i predsjednik udruženja gledatelja i sponzora najveće kazališne predstave u Hrvatskoj. Dr. Ivo igra glavnu ulogu, ulogu Premijera, u predstavi koja se bez prestanka prikazuje na prostorima RH već petu godinu. Povremeno Ivo gostuje po Europskim i svjetskim metropolama sa svojim monolozima. Nažalost niti dobar glumac ne bi uspio s njegovim tekstom. Sve češće se Ivo nagrađuju zvižducima i povicima neodobravanja. No, to našeg intendanta i Premijera ne obeshrabruje. Izmišlja on nove scenarije, piše komedije izvodi tragedije.

Jedna od velikih predstava, EU integracija, kazališne družine Hrvatska društvo zgubidana, u daljnjem tekstu HDZ, doživjela je totalni krah. Strani kritičari ocijenili su predstavu vrlo lošom i prijete da će zabraniti daljnje prikazivanje na njihovim prostorima.

Kako svaki scenarij, tako i scenarij iz predstave EU integracija, namijenjen je kazalištu i izvodi se u predstavi. Scenarij nije imao nikakve veze sa stvarnošću. Problem je nastao u trenutku kada su strani kritičari i domaća publika shvatili da se scenarij ne provedi. Da nema ništa od ispunjavanja obveza i primjena zakona. Da nema ništa od ustrojstva države prema demokratskim načelima. Prema tim načelima trebalo je ustrojiti državne institucije, pravosuđe i policiju. Bilo je potrebno zaustaviti i iskorijeniti korupciju.

Krah predstave EU integracija natjerao je Premijera da za neuspjeh optuži publiku i slučajne prolaznike. Zbog tog neuspjeha publika je kažnjena velikim povećanjem cijene ulaznica. Normalno i za povećanje cijena nije bila kriva kazališna družina, krivac se tražio u prodavačima karata i proizvođačima inventara.

Nakon izbora krenula je nova sezona. U novoj sezoni kao dominantno kazalište ostala je skupina HDZ. Oni su bili prisiljeni udružiti se sa nekoliko amaterskih kazališta. Ta niže razredna kazališta, sa jako malo štovatelja, imaju zadatak da nasmijavaju publiku i preuzmu odgovornost za neuspjehe. Te likove predvode dvoje glumaca, Đurđa i Joža. Oni igraju role križanaca između klauna i Pinokija. Tekstovi za njihove role pisani su samo za domaću publiku i to za one koji imaju dobre živce i jake želuce. Kako je na predstave zabranjeno unositi trulo povrće, voće i pokvarena jaja, u publici su samo oni kojima kazalište daje nagrade i privilegije. Njima je dozvoljeno uništavanje, korištenje i prisvajanje imovine kazališta.

Domaća kritika, za iz dana u dan sve lošije i skuplje predstave, svela se samo na negodovanje gledatelja. Izostala je konstruktivna i stručna kritika. Naime, stručni kritičari okupljeni uglavnom oko oporbenih družina zaokupljeni su svojim predstavama i scenarijima. Naime družine SDP i HNS kao favoriti, na izborima nisu dobile pristup glavnim pozornicama i sada izvode predstave sami sebi. Njihovi glavni glumci izvode predstavu, Veliki uspjesi na nacionalnim izborima. Ta drama sa tragičnim krajem trebala bi izmamiti pljesak kod interne publike.
Kako sada stvari stoje pljeska neće biti. Glavni glumci, Zoki i Vesna neće više biti angažirani u naslovnim ulogama. Da se malo prisjetimo uspješnijih uloga Zokija u predstavama: Rušenje kineskog zida, SDP-ov tim, Novi standardi SDP-a, Vlada iz sjene (hladovine), Bandić uspješni gradonačelnik i tako dalje.
Glumica Vesna posebno je ostala upamćena po mjuziklu Moja domovina. U ostalim predstavama glumila je fikus.

Iako je izostala profesionalna kritika, predstave HDZ-a i njegovih klaun - pinokio družina sve slabije prolaze u javnosti. Zbog skupih ulaznica za obavezne predstave publika je počela glasno negodovati. Organiziraju se građani i sindikati i sve glasnije prigovaraju katastrofalnom stanju u kazalištu. Zbog nezadovoljstva publike u i izvan Hrvatske intendanti ubacuju nove predstave zvane NATO i smanjenje inflacije. Na žalost vladajućeg intendanta, predstave će doživjeti neuspjeh odmah nakon premijere. U tim predstavama nema realnosti, sve je bajka koja se u stvarnosti ne može primijeniti. Tekst za se te predstave pisan je suprotno pravilima kazališta i struke. Suprotno odredbama Ustava i pravilima suvremenog društva. Pisci su zaboravili da je publika ta koja odlučuje.