Klik za više
Već više od tri desetljeća hrvatskim javnim prostorom dominira jedan te isti, pažljivo njegovan mit. To je priča o "ocu domovine", o stranci koja je stvorila državu i o ratu koji je bio isključivo rezultat povijesnih, vjerskih i nacionalnih sudbina. Taj mit služi kao emocionalni štit vladajuće kaste. Svaki pokušaj ukazivanja na kriminal, sumnjive koncesije ili institucionalni mrak, taj aparat automatski proglašava "napadom na državu" i "rušenjem temelja Hrvatske".
Međutim, ako skinemo domoljubni celofan i stvari pogledamo kroz hladne ekonomske činjenice, dolazimo do brutalne spoznaje: rat na ovim prostorima imao je svoju preciznu, hladnokrvnu ekonomsku predigru i bio je najsavršenija dimna zavjesa za povijesnu pljačku. Nacionalizam nije bio uzrok rata – on je bio alat i pogonsko gorivo.
1. Predigra i stvarni plijen rata: Bankrot i panika elita
Krajem osamdesetih godina, ekonomski sustav bivše Jugoslavije bio su u potpunom slomu, pritisnut vanjskim dugom i hiperinflacijom. Umrežene elite tog doba – direktori velikih socijalističkih giganata, bankari i partijski moćnici – našli su se u panici. Shvatili su da kapitalizam neizbježno dolazi. Znali su da će u slučaju provođenja stvarnih, transparentnih tržišnih reformi izgubiti svoje fotelje, dok bi kontrolu nad poduzećima preuzeli radnici ili strani investitori.
Da bi spasili vlastite pozicije moći i pretvorili svoj politički utjecaj u privatno vlasništvo, te su elite u javni prostor preko kontroliranih medija ubrizgale čisti, koncentrirani strah od "onog drugog". Izvučene su traume iz prošlosti, a susjed je preko noći postao biološka prijetnja. To je bila svjesna priprema rata: preplašen čovjek gubi racionalni um. He ne pita gdje je novac i tko kontrolira tokove kapitala; preplašen čovjek traži samo zaštitu, oružje i vođu.
Najbolji dokaz da se rat vodio zbog pljačke, a ne zbog nacionalnih interesa, jest njegova konačna bilanca. Kada se nakon godina razaranja, patnje i tisuća ugašenih života podvukla crta, granice novonastalih država završile su gotovo u milimetar tamo gdje su bile i republičke granice u socijalizmu. Teritorijalno, rezultat je bio status quo.
No, unutar tih granica dogodio se stvarni, unutrašnji inženjering. Dok je narod s puškom u ruci krvario na bojištima, u pozadini se odvijao najveći transfer bogatstva u povijesti ovih prostora. Suverenitet koji je plaćen životima nije iskorišten za slobodu naroda, nego za ekskluzivno pravo nove, politički odabrane kaste na pljačku tog istog naroda.
Taj inženjering stvorio je različite oblike zarobljenih država (state capture) na zgarištu bivše Jugoslavije, ovisno o tome kako su lokalne elite podijelile plijen:
Bosna i Hercegovina (Etno-nacionalni feudalizam): Najgori oblik zarobljenosti. Tri nacionalne oligarhije desetljećima glume stalni sukob i drže narod u trajnom ratnom stanju straha od "drugoga", dok iza kulisa savršeno surađuju u podjeli javnih poduzeća, proračuna i resursa unutar vlastitih torova.
Srbija (Autokratska zarobljenost): Sustav u kojem je moć potpuno centralizirana u rukama jednog čovjeka i jedne partijske mašinerije. Institucije, pravosuđe i preko 90% medijskog prostora pretvoreni su u privatni servis i dekoraciju volje vladajućeg klana.
Crna Gora i Sjeverna Makedonija (Tranzicijska zarobljenost): Sustavi u kojima su smjene vlasti donijele samo smjenu klanova koji preuzimaju državni aparat. Institucionalna mreža je toliko duboko prožeta klijentelizmom da su države u trajnoj političkoj krizi, a reforme se provode samo na papiru.
Slovenija (Jedina funkcionalna država): Jedina iznimka u ovom turobnom društvu. Izbjegavši dugotrajna ratna razaranja i duboke traume, Slovenija je uspjela zadržati jake neovisne institucije, transparentniji tranzicijski model i snažno civilno društvo. Tamo korupcije ima, ali je sustav prepoznaje i kažnjava – država nije oteta od svojih građana.
Hrvatska (Sofisticirana zarobljenost): Hrvatska je u ovom društvu razvila najperfidniji model. Mi smo štreberski ispunili sve forme, zakone i birokratske uvjete za ulazak u Europsku uniju, ali smo zadržali balkanski, koruptivni sadržaj. Kod nas se pljačka ne odvija grubom silom ili očiglednom diktaturom, već kroz proceduralni inženjering. Zakoni se kroje točno po mjeri interesnih skupina – sve je "po zakonu", a institucije su suštinski ispražnjene od neovisnosti. To je savršenstvo institucionalnog mraka.
2. Ulazak HDZ-a u igru: Radnici u rovove, partija u sefove
Kada je rat napokon buknuo, dotadašnji radnici, poljoprivrednici i obični građani preko noći su obukli uniforme i otišli na prvu crtu bojišnice. Dok su oni u rovovima branili gole živote, u pozadini se stvarao sustav koji će te iste ljude trajno pretvoriti u ekonomske robove. U Hrvatskoj su tu povijesnu prekretnicu potpuno monopolizirali HDZ i Franjo Tuđman, proglašavajući se ekskluzivnim vlasnicima hrvatske neovisnosti.
Prvi i presudni udarac zbio se u travnju 1991. godine, u predvečerje općeg rata. HDZ-ova parlamentarna većina donosi sudbonosni Zakon o pretvorbi. Tim jednim zakonskim aktom, društveno vlasništvo – imovina koju su generacije radnika gradile 45 godina – dekretom je ukinuto i prepisano na državu. U tom trenutku stvoren je temeljni apsurd: radnici koji su u rovovima branili domovinu, istovremeno su zakonski razvlašteni. Izbačeni su iz vlastitih tvornica, a upravljanje cjelokupnim gospodarstvom preuzeo je HDZ preko svojih povjerenika u Upravnim odborima. Njihov zadatak nije bio razvoj, već priprema terena za predaju imovine u ruke odabrane kaste.
Iz Tuđmanovog političkog kruga tada izlazi famozna ideja o potrebi stvaranja "200 obitelji" koje bi trebale vladati hrvatskim gospodarstvom. Budući da ti odabrani pojedinci nisu imali ni kapital ni znanje, bogatstvo im je dodijeljeno stranačkim dekretom. Preko noći, vozači, monteri, skladištari i povratnici iz emigracije postali su vlasnici industrijskih giganata i hotela.
Sustav je za njih osmislio genijalan mehanizam: tajkun bi od državne banke dobio menadžerski kredit bez ikakvog stvarnog pologa. Tim novcem bi formalno kupio tvrtku, a onda bi taj isti kredit otplaćivao tako što bi isisavao dobit iz kupljene tvrtke, gasio proizvodnju i rasprodavao njezine vrijedne nekretnine. Rizik je prebačen na građane, a čisti profit ostao je u rukama pojedinaca s plavom stranačkom iskaznicom.
Svaki pokušaj radnika da u jeku rata postave pitanje: "Zašto nam uništavate i otimate tvornice dok krvarimo?", HDZ-ov aparat bi smjesta ugušio najtežom mogućom optužbom – proglašavani su petom kolonom, rušiteljima države i unutarnjim neprijateljima.
3. Kraj rata, povratak izbjeglica i stvaranje "Živog zida"
Kada je rat formalno završio, započela je faza povratka stotina tisuća izbjeglih i prognanih te velika obnova zemlje. No, HDZ-ov sustav, koji se tijekom pet godina rata savršeno uigrao u pozadini, pretvorio je obnovu u novi poligon za klijentelističko mešetarenje. Ugovori za obnovu infrastrukture i kuća dodjeljivani su isključivo tvrtkama u vlasništvu novopečenih stranačkih tajkuna. Državni proračun postao je nova kasa za isisavanje novca. Ljudi su u regijama koje su najviše propatile dobili zidove, ali su ostali bez tvornica, posla i budućnosti.
Najveći strah HDZ-ove elite nakon 1995. godine bio je povratak stotina tisuća naoružanih i gnjevnih ljudi s bojišnice koji su zatekli uništena radna mjesta. Postojala je stvarna opasnost od socijalne revolucije koju bi predvodili sami pobjednici u ratu.
Tada HDZ povlači svoj najpodliji potez – sustavnu pasivizaciju braniteljske populacije kroz masovno, prijevremeno umirovljenje.
Umjesto da te radno sposobne ljude integrira u gospodarstvo, HDZ ih masovno šalje u mirovine sa 25, 30 ili 35 godina života. Jednim potezom, najopasniji potencijalni kritičari sustava pretvoreni su u proračunske ovisnike. Poruka je bila jasna: Dali smo vam mirovine, budite tiho. Ako mi padnemo s vlasti, gubite sve.
Čelnici ključnih braniteljskih udruga instalirani su izravno iz stranačkih redova i obilno financirani javnim novcem kako bi služili kao politička falanga stranke. Tu nastaje vrhunac apsurda: stranka koja je poslala građane u rat da bi ih lakše opljačkala, sada se u javnosti prodaje kao "najveći prijatelj i zaštitnik branitelja".
4. Tehnologija manipulacije: Granićevi mališani i salonski lideri
Ova prevara ne bi opstala tri desetljeća bez konkretnih izvođača radova na terenu. To su takozvani "Granićevi mališani" – politički kadrovi koji su pod palicom Mate Granića devedesetih godina, dok je sirotinja krvarila u blatu, sjedili u klimatiziranim uredima Ministarstva vanjskih poslova. Iz tog inkubatora proizašli su Ivo Sanader, Gordan Jandroković, Andrej Plenković, Kolinda Grabar-Kitarović, pa čak i Zoran Milanović.
To je generacija koja nije vidjela rova, ali je savršeno svladala salonski inženjering. Prvu brutalnu fazu institucionalnog reketa i crnih fondova operativno je vodio Ivo Sanader. No, kada je on, pljačkajući i same lopove unutar sustava, postao prevelik teret, aparat je napravio smjenu straže. Iz briselske klupe, kao uglađeno, europsko lice, povučen je Andrej Plenković.
Zadatak ove nove garniture bio je dovesti zarobljavanje države do savršenstva. Plenković nije promijenio model iz devedesetih – on ga je samo umotao u finu europsku birokraciju i paragraf. Pod njegovim vodstvom, pljačka se odvija kroz "savršenu legalnost", kroz zakone pisane po mjeri interesnih skupina, kroz plinske afere i sumnjive koncesije.
5. Lažni sukob: Milanović kao amortizer otpora
Genijalnost i dugovječnost ovog sustava leži u tome što zarobljena država ima i svoju zarobljenu oporbu. Najveća zabluda građana jest vjerovanje u stvarni politički sukob između Pantovčaka i Banskih dvora.
U toj savršeno izrežiranoj predstavi, Zoran Milanović ima točno određenu ulogu: on služi kao ispušni ventil i kontrolor lijeve oporbe.
Njegov zadatak nije srušiti klijentelistički sustav, već amortizirati stvarni socijalni i građanski otpor. Kada god gnjev naroda zbog pljačke i institucionalnog mraka zaprijeti da će prijeći kritičnu točku, Milanović stupa na scenu. Svojom agresivnom retorikom i dizanjem ideoloških tenzija, on uspješno skreće fokus javnosti s ekonomskog kriminala na osobna i povijesna prepucavanja.
On drži lijevu oporbu pod kontrolom, osiguravajući da se stvarna alternativa sustavu nikada ne artikulira. Građani dobivaju privid da netko "govori u njihovo ime", dok se u stvarnosti opravdani gnjev naroda troši na jalove političke predstave.
Tako se zatvara krug Granićevih mališana: dok Plenković i HDZ drže sef i kontroliraju desno krilo, Milanović kontrolira i pacificira lijevu stranu. Obojica osiguravaju da temeljni mehanizam zarobljene države – u kojem elita uzima privatni profit, a osiromašeni narod snosi javni rizik – ostane potpuno netaknut.
Zaključak: Ratom su stvoreni robovi, privatizacijom su otete tvornice, a salonski političari su preuzeli ključeve sefa. Obrana Hrvatske danas više ne znači mahanje zastavama dok nas pljačkaju, nego prokazivanje onih koji su je zarobili i oslobađanje njezinih institucija iz ruku klijentelističke mreže koja nas već tri desetljeća drži u mraku.
Ne dopustite da se ova tema ugasi, širite istinu.
