Klik za više
Dok medijski prostor gori od rasprava o tome tko leti helikopterima, tko ide u Pariz i tko glasnije viče pred mikrofonima, pred našim se očima odvija stvarni, tihi slom ustavnog poretka. Vrijeme je da stvari nazovemo pravim imenom, mimo spinova s Pantovčaka i Banskih dvora.
DVIJE PRAVNE TOČKE KOJE RAZBIJAJU MAGLU (I ZAŠTO JE OVO USTAVNI SLOM):
Da bismo do kraja razumjeli ovu režiranu igru oko vojske, moramo se vratiti na same temelje pravne države. Cijeli ovaj medijski teatar ruši se pred dvije nepobitne činjenice koje analitičari namjerno prešućuju:
1. Ustav se ne može tumačiti kao operativni zakon
Ustav daje samo krovna načela i opće okvire (npr. "Predsjednik je vrhovni zapovjednik"), ali on ne sadrži tehničke paragrafe i administrativne procedure. Za to služe zakoni. Kada Milanović uzme jedno ustavno načelo i koristi ga da bi izbrisao konkretne članke Zakona o obrani, on vrši pravno nasilje. Ustavna načela moraju supostojati s ustavnim ovlastima Vlade da upravlja proračunom i resursima. Izolirano, privatno čitanje Ustava je čista manipulacija.
2. Zakon obvezuje sve dok ga Ustavni sud ne ukine
Ovo je ključ za generala Kundida. Čak i ako netko misli da je Zakon o obrani manjkav ili loš, taj zakon ima punu pravnu snagu jer ga je izglasan u Saboru. On obvezuje svakog građanina i svakog dužnosnika. Dok Ustavni sud službeno ne ukine neki članak, nitko — pa ni načelnik Glavnog stožera — nema pravo proglasiti zakon nevažećim i uzeti predsjednikovu zapovijed kao alibi za nepostupanje.
Rezultat?
Milanović je srušio prvu točku glumeći samozvanog ustavnog arbitra. General Kundid je srušio drugu točku pristajući na sivu zonu bezakonja. A Vlada ruši cijeli sustav jer odbija pokrenuti postupak pred Ustavnim sudom koji bi to riješio.
Upravo zato je ovo školski primjer zarobljene države: svjesno se briše granica između ustavnih načela i operativnih zakona kako bi se stvorio kaos u kojem zakoni više ne vrijede, već opstaje samo gola politička moć i podobnost.
3. Generalov "tihi udar"
Načelnik Glavnog stožera NEMA privatni kapacitet
General pukovnik Tihomir Kundid u trenu kada nosi uniformu i donosi odluke o zapovijedanju nije građanin Tihomir. On je Načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH. On je oličenje vojske. Svaki njegov potpis, svaki njegov pristanak na sivu zonu i svako njegovo odbijanje zakonskih procedura MORH-a nije čin pojedinca — to je čin Oružanih snaga Republike Hrvatske.
Ustav i Zakon o obrani su jasni: vojska je podređena civilnoj, demokratski izabranoj vlasti. Kada načelnik Glavnog stožera, general Kundid, svjesno izabere ignorirati izričite zakonske procedure i odluke MORH-a o protokolarnom slanju vojnika, te se pokori privatnom tumačenju jednog čovjeka — on prelazi granicu vojnog legalizma. To nije tek "nezgodna pozicija", to je institucionalni vojni udar u rukavicama. Vojska je time samu sebe postavila iznad pisanog zakona i pretvorila se u političkog arbitra. General je u sukobu zakona i sile izabrao silu, uzevši predsjednikovu zapovijed kao kukavički, ali spasonosni alibi.
4. Predsjednik kao savršen paravan
U ovoj konstelaciji snaga, Zoran Milanović je zapravo nebitan. Njegove ustavne teze nemaju potvrdu Ustavnog suda, no on služi kao idealan ustavni paravan. On preuzima političke udarce, drži govore i glumi "suverenističkog buntovnika", dok stvarna operativna moć koja suspendira zakone na terenu leži u rukama generala koji te zapovijedi provodi. Bez pristanka vojnog vrha na bezakonje, predsjednikove bi riječi ostale samo prazna politička jeka.
5. Najveća zamka za oporbu i građane
Nametanje Milanovića kao "prirodnog vođe" otpora protiv HDZ-a najveća je podvala ovog sustava. Time se cjelokupni društveni bunt građana — opravdan gnjev zbog korupcije, uništenog pravosuđa i netransparentnih koncesija — uspješno privatizira, estradizira i pretvara u verbalni šou. Stvarna, neovisna oporba ostaje u sjeni, a građani su prisiljeni birati između dva modela samovolje, umjesto između bezakonja i pravne države.
6. Rezerva na zagrijavanju: Kolinda Grabar-Kitarović
No, što kada se narod umori od ovog agresivnog verbalnog rata i toksične atmosfere? Zarobljena država uvijek ima spreman plan B, a "rezerva s klupe" već je poslana na zagrijavanje. Iznenadno, intenzivno medijsko pumpanje Kolinde Grabar-Kitarović — kroz glamurozne izvještaje s tribina Svjetskog prvenstva, putopisne crtice i tobože neutralne diplomatske komentare — klasično je pripremanje terena za idući čin predstave. Kada javnost potpuno ogugla na ulični rječnik i institucionalni nihilizam sadašnjih lidera, sustav će nam kao "spas i pomirenje" ponuditi nju. Scenografija će se promijeniti, glumci će presvući kostime, ponudit će nam se zapadni glamur umjesto teških ustavnih kriza, ali redatelj u pozadini ostat će isti.
7. Zarobljena država drži sve konce
Krunski dokaz da je ova igra namještena jest — potpuno nečinjenje. Da je nekom doista stalo do ustavnosti, spor bi bio na Ustavnom sudu u roku od 24 sata. Ali zahtjeva nema. Zašto? Jer i Vladi i Predsjedniku odgovara kontrolirani kaos. Plenković dobiva trajnog "kršitelja Ustava" kao štit od drugih afera, a Milanović cementira ulogu "jedinog teškaša".
ZAŠTO ŠUTI USTAVNI SUD? (Krunski dokaz namještene igre)
Ustavni sud je u ovom slučaju morao reagirati izvanrednim priopćenjem ili upozorenjem javnosti. Imali su i pravni temelj i jasan presedan:
Presedan iz 2024.: Kada je Milanović izlazio iz okvira u predizbornoj kampanji, znali su sami izaći pred kamere i podvući crtu. Danas, kada se preko leđa vojske provodi puzajući ustavni udar, odjednom glume pasivne promatrače.
Članak 104. Ustavnog zakona: Ovaj članak Sudu daje izravnu ovlast da reagira na pojave koje ugrožavaju ustavnost i zakonitost — bez ičijeg službenog zahtjeva.
Šutnja je suučesništvo: Kada jedini čuvar Ustava šuti dok se gazi važeći Zakon o obrani, to nije neutralnost. To je prešutni blagoslov institucionalnom kaosu.
Paraliziran unutrašnjim stranačkim kvotama podobnih kadrova, Ustavni sud svjesno prepušta državu bezvlašću. Njihova šutnja je konačni, neoborivi dokaz: igra je namještena, a režiser iz sjene ne želi red, nego trajni mrak zarobljene države.
Zaključak:
Ovo što gledamo u ljeto 2026. je školski primjer dresure naroda. Cilj zarobljene države je uvesti praksu da su njezini lideri i njezini generali iznad zakona i Ustava, te proizvesti opću apatiju kod građana pod krinkom "svi su oni isti". Kada se javnost navikne da zakon ne vrijedi za vojni i državni vrh, prag tolerancije na nepravdu u svakodnevnom životu pada na nulu.
Maske su pale. Predstava je režirana, a jedini stvarni gubitnik je pravna sigurnost hrvatskih građana.
