Klik za više
Hrvatska je danas zarobljena u besmislenoj, umjetnoj podjeli na "lijeve" i "desne". I jedni i drugi zapravo bezuvjetno vjeruju u bajku koju im je krajem osamdesetih godina prošlog stoljeća vješto podvalila ista struktura: Komunistička partija Jugoslavije i njezin obavještajni aparat (UDBA).
Vrijeme je da skinemo rukavice i pogledamo čistu, hladnu mehaniku moći.
Pred kraj osamdesetih, Partiji je bilo potpuno jasno da je sustav klinički mrtav. Ekonomija je bila u rasulu, inflacija je divljala u tisućama posto, a zapadni krediti su presušili. Shvatili su da kao klasični komunisti ne mogu preživjeti. Da su radnike ostavili fokusirane na prazne novčanike, štrajkove i klasnu nepravdu, ogorčeni narod bi ih pomeo s ulica.
Tada na scenu stupa njihova zločinačka genijalnost. Izveli su najveći mađioničarski trik moderne povijesti na Balkanu: režirali su kontroliranu destrukciju.
Umjesto mirne tranzicije, pokrenuli su metode specijalnog rata i kontroliranog kaosa. Preko noći, gnjev gladnog naroda preusmjeren je s partijskih fotelja na nacionalne osjećaje. "Nismo mi krivi što nemate, krivi su oni drugi."
Tako su u startu uspješno zarobili oba ideološka tabora:
Kako su prevarili ljevicu?
Uvjerili su ih da je Jugoslavija bila raj solidarnosti koji su spontano srušili nekakvi divlji nacionalisti sa strane. Istina? Taj "nacionalizam" logistički su i medijski pokrenuli sami partijski vrhovi u panici (prvenstveno Miloševićev aparat), a onda su na to morale reagirati i druge republike. To nije bio spontani narodni bunt, nego vojno-obavještajna operacija elite koja je spašavala vlastitu kožu.
Kako su prevarili desnicu?
Dali su im zastavu, himnu i osjećaj da su heroji koji su srušili mrski komunizam. Istina? Komunizam se u cijeloj Europi ugasio sam od sebe, a stara partijska i udbaška nomenklatura je preko noći samo presvukla kapute. Dali su narodu državu u formi, a u pozadini zadržali sve njezine stvarne resurse.
Početak pljačke: Savršen dimni zaslon
Mnogi i danas vjeruju da je pljačka počela u ratnom kaosu 1991. godine. To je golema zabluda. Temelji su udareni još 1989. i 1990. kroz savezne zakone o privatizaciji (takozvani zakoni o menadžerskim kreditima). Ti zakoni su omogućili dotadašnjim partijskim direktorima i tehnokratima da po povlaštenim uvjetima preuzmu poduzeća kojima su do tada samo upravljali.
Rat je poslužio kao savršen, krvavi paravan. Dok je narod krvario na bojištima braneći domovinu, u pozadini se odrađivao tihi, administrativni prijenos bogatstva na "odabrane" obitelji i kumove.
Dokaz šarene laži: Zašto nismo izašli iz komunizma?
Danas, desetljećima kasnije, moramo si postaviti ključno pitanje: Jesu li države bivše Jugoslavije uopće demokratske?
Odgovor je: Ne. To su hibridni režimi i fasadne demokracije. Narod je dobio pravo da svake četiri godine ubaci listić u kutiju, ali je izgubio pravo na funkcionalnu državu. Promijenio se vlasnički list, ali operativni kod kasnog komunističkog sustava ostao je potpuno isti. Pogledajmo dokaze:
1. Stranačka knjižica iznad diplome (Nomenklatura): U komunizmu nisi mogao biti direktor bolnice, škole ili tvornice bez blagoslova Partije (tzv. moralno-politička podobnost). Pogledajte oko sebe danas. Može li se dobiti posao direktora lokalnog komunalnog poduzeća, ravnatelja škole ili ući u upravni odbor bez stranačke iskaznice vladajuće klike? Sustav uhljebljivanja je doslovni copy-paste komunističke nomenklature.
2. Zarobljene institucije umjesto trodiobe vlasti: Demokracija počiva na neovisnom pravosuđu. U komunizmu, sve je bilo podređeno Partiji. Danas imamo situaciju da su ključne institucije – od ustavnih sudova do regulatornih tijela – "zarobljene" od strane političkih elita. Zakon se primjenjuje selektivno: strogo za običnog građanina, a nikako za članove povlaštene kaste. To je čisti titoistički princip: "Nemojmo se držati zakona kao pijan plota."
3. Kontrola medijskog prostora: Nekadašnji Centralni komitet imao je Odjel za propagandu. Danas se to radi sofisticiranije – kroz financiranje podobnih medija javnim novcem, dodjelu državnih koncesija i oglašavanje državnih tvrtki samo u onim medijima koji "ne talasaju". Rezultat je isti: privid slobode u kojem se ozbiljna, sustavna kritika uspješno marginalizira.
4. Stranka kao država: Kada vladajuća kasta na Balkanu izgubi izbore, ona to ne doživljava kao normalnu demokratsku rotaciju, nego kao gubitak ratnog plijena i teritorija – identično kao što je to doživljavao Savez komunista.
Zaključak
Nacionalne države, onako kako nam ih prezentiraju, postale su alat špijuna i manipulatora za kontrolu masa. Dok god se građani na društvenim mrežama i u javnom prostoru bjesomučno svađaju oko ustaša i partizana, četnika i partizana, crvenih i crnih – istinskim nasljednicima onog starog aparata kroz račune teku milijuni.
Njima ideologija ne znači apsolutno ništa; ona je samo opijum za narod. Nismo srušili komunistički mentalitet vladanja; samo smo ga privatizirali, dali mu višestranački dekor i prepakirali ga pod nacionalne zastave.
Zarobljeni smo jer i dalje slijepo branimo njihove lažne narative. Vrijeme je da prestanemo biti korisni idioti u igri koja je od samog početka namještena
