Ovo su brojke, imena i vlade koje su držale ključeve sefa kroz četiri faze ekonomske izdaje.

I. FAZA: Menadžerski krediti i likvidacija industrijske baze (1993. – 2000.)

Izvršitelji: Vlada Nikice Valentića (1993. – 1995.) i Vlada Zlatka Mateše (1995. – 2000.) [HDZ]

Hrvatska tranzicija devedesetih patila je od sistemske pogreške: insajderske privatizacije. Model u kojem su poduzeća dodjeljivana upravljačkim elitama bliskim političkom vrhu odvijao se kroz takozvane menadžerske kredite. Odabrani pojedinci kupovali su tvrtke bez vlastitog kapitala: banka u državnom vlasništvu dala bi kupcu kredit, a kao jamstvo (kolateral) upisala bi se imovina same tvrtke koju on kupuje. Poduzeća su umjesto u tehnološki razvoj i radnike investirala u otplatu kredita svojih novih vlasnika, što je isisalo obrtna sredstva i uništilo proizvodnju.

• Službene brojke: Izvješće Državne revizije o pretvorbi i privatizaciji kasnije je obuhvatilo 1.556 poduzeća. U čak 93% slučajeva revizija je utvrdila nepravilnosti, kršenja zakona ili teške propuste. Industrijska proizvodnja pala je za više od 25%, a preko 400.000 radnih mjesta u industriji je trajno ugašeno. Giganti koji su hranili regije prodani su za jednu kunu podobnim tajkunima s pravom stranačkom iskaznicom.

II. FAZA: Prodaja monetarnog suvereniteta i infrastrukture (2000. – 2003.)

Izvršitelj: Vlada Ivice Račana (2000. – 2003.) [SDP]

Nakon sloma takozvanih "tajkunskih banaka" krajem devedesetih, država je provela asimetričnu sanaciju bankarskog sustava javnim novcem, a zatim je propustila zadržati kontrolu nad financijskim tijekovima, supstituirajući proizvodni kapitalizam rentijerskom ekonomijom.

• Matematika bankarskog sloma: Hrvatska je u sanaciju domaćih banaka (prvenstveno Zagrebačke, Privredne i Splitske) uložila oko 5,5 milijardi eura proračunskog novca kako bi očistila njihove bilance od loših kredita. Nakon što su očišćene, te iste banke prodane su stranim bankarskim grupacijama (iz Italije, Austrije i Njemačke) za ukupno manje od 1 milijarde eura. Strane banke su u roku od nekoliko godina kroz naknade i kamate izvukle višestruko veće iznose profita iz zemlje.

• Infrastrukturni rez: Račanova vlada 2001. godine prodaje 51% dionica Hrvatskih telekomunikacija (HT) Deutsche Telekomu. Ključna pogreška bila je prepuštanje TK infrastrukture (kabelske kanalizacije i mreže) koju su desetljećima financirali građani putem samodoprinosa, čime je državni monopol jednostavno zamijenjen privatnim stranim monopolom.

III. FAZA: Prepuštanje energetskog suvereniteta i cestovni dug (2003. – 2011.)

Izvršitelji: Vlada Ive Sanadera (2003. – 2009.) i Vlada Jadranke Kosor (2009. – 2011.) [HDZ]

U ovom razdoblju dugogodišnje održavanje fiksnog i jakog tečaja (sidro stabilnosti) pogodovalo je uvozu i bankama, dok je fokus prešao na izravno prenošenje upravljačkih prava u strateškim sektorima i napuhavanje troškova kroz infrastrukturu.

• Slučaj INA: Nakon što je 2003. prodan prvi paket dionica mađarskom MOL-u, ključni moment događa se 2009. godine. Sanaderova vlada potpisuje Prve izmjene i dopune Ugovora o međusobnim odnosima dioničara. Iako MOL tada nije imao apsolutno većinsko vlasništvo, izmjenama mu se prepuštaju potpuna upravljačka prava nad kompanijom. Posljedica? Gašenje rafinerije u Sisku, pretvaranje riječke u poligon za mađarske interese i gubitak energetske neovisnosti koji je koštao Hrvatsku preko 10 milijardi eura posredne štete kroz odljev profita.

• Infrastrukturni reket: Izgradnja autocesta kroz HAC i ARZ odvijala se izvan proračuna, kroz masivno inozemno zaduživanje. Zbog ugrađivanja posredničkih provizija i prenapuhanih troškovnika (poput afere "bojanje tunela" gdje je posao plaćen oko 5 milijuna eura umjesto realnih milijun), ukupan dug cestarskog sektora eksplodirao je na preko 5 micro-milijardi eura, što je dugoročno paraliziralo investicijski potencijal države. Namjerno su stvoreni dugovi kako bi se stvorio privid da država "ne zna upravljati vlastitom imovinom".

IV. FAZA: Institucionalna betonizacija i asimetrične koncesije (2011. – danas)

Izvršitelji: Vlada Zorana Milanovića (2011. – 2016.) [SDP] i Vlade Andreja Plenkovića (2016. – danas) [HDZ]

Ova faza predstavlja završetak tranzicije u kojoj država preuzima ulogu "osiguravatelja" privatnog profita kroz model koncesija, skrivanje dokumenata i regulatorne propuste, dok se proračun puni dominatno iz PDV-a na uvoz i turizma.

• Afera "Plin za cent" (2023.): Pod Vladom Andreja Plenkovića (uz resornog ministra Olega Butkovića koji cementira sustav šutnjom), zbog loše kalibrirane Uredbe o energetici, HEP je bio obvezan kupovati domaći plin od INA-e po fiksnoj cijeni od 47 eura/MWh. Budući da su skladišta bila puna, višak se automatski prodavao na aukcijama preko HROTE-a po cijenama koje su padale do 1 cent po megavatsatu. Privatne tvrtke kupovale su taj plin za bagatelu, dok je unutar HEP-a stvoren izravni gubitak od preko 14 milijuna eura u svega nekoliko tjedana.

TKO ČUVA STRAŽU?

Ovaj kriminal ne bi opstao bez operativaca na terenu i šutnje onih koji zakonski moraju braniti državu. Fiktivni nadzornici i direktori u tvrtkama poput Zračne luke Zagreb d.o.o. – ljudi poput Miroslava Drljače i Damira Vincetića, pod izravnim političkim patronatom moćnika poput Andrije Mikulića (glavni državni inspektor) – služe da unutar javnih poduzeća potpisuju štetne odluke, gomilaju gubitke i skrivaju dokumente pod oznakom "poslovne tajne".

Pravosudni zid šutnje čine DORH i Državna revizija. Oni funkcioniraju kao politički kontrolirani filtri. Njihov zadatak nije otkriti i kazniti kriminal dok traje, već glumiti slijepce, pisati sterilna izvješća koja skupljaju prašinu i reagirati tek ex-post, kada je šteta već počinjena, a novac davno iznesen iz zemlje. Prema podacima međunarodnih organizacija, iz Hrvatske se kroz transferne cijene i offshore kompanije godišnje nelegalno izvuče između 1 i 2 milijarde eura čistog profita.

MA KROEKONOMSKI CEH: Demografski slom

Najveći ceh ovakvog modela nije mjeren u izgubljenim milijardama eura kroz afere, već u destrukciji ljudskog kapitala. Između popisa stanovništva 2011. i 2021. godine, Hrvatska je izgubila 413.000 stanovnika (gotovo 10% ukupne populacije). Ekonomska cijena odljeva radno sposobnog stanovništva (uzimajući u obzir trošak javnog obrazovanja od primarnog do visoke razine koji iznosi oko 70.000 eura po visokoobrazovanoj osobi) predstavlja neto gubitak ljudskog kapitala koji premašuje 25 milijardi eura. Omjer zaposlenih i umirovljenika opasno se približio razini 1:1, a nedostatak domaćih radnika rješava se masovnim uvozom niskokvalificirane radne snage iz trećih zemalja, što dugoročno cementira Hrvatsku u zoni niske produktivnosti i niskih plaća.

LIJEK: Kako izići iz klijentelističke zamke?

Sustav koji se gradio 36 godina ne rješava se pukom smjenom lica na vlasti ako mehanizam ostane isti. Lijek zahtijeva korjenitu institucionalnu i ekonomsku rekonstrukciju kroz četiri ključna koraka:

Ukidanje oznake 'poslovne tajne' za javni novac

Radikalna transparentnost

Svaki ugovor koji potpiše Vlada, ministarstvo ili javno poduzeće mora po sili zakona biti dostupan javnosti na jedinstvenom online registru unutar 24 sata od potpisivanja. Ako se koristi javni novac ili javna imovina, koncept "poslovne tajne" prema privatnim investitorima pravno ne smije postojati.

2. Depolitizacija regulatornih tijela i pravosuđa

Osobna materijalna odgovornost

Imenovanje vodstva institucija kao što su DORH, Državna revizija i uprave javnih poduzeća mora se izmjestiti iz domene saborske većine. Potrebno je uvesti model neovisnih stručnih povjerenstava s ugrađenim sustavom osobne materijalne i kaznene odgovornosti za članove uprava – ako tvrtka napravi gubitak štetnim ugovorom, uprava odgovara vlastitom imovinom.

3. Demontaža rentijerskog poreznog modela

Okretanje proizvodnji i radu

Hrvatski porezni sustav mora preusmjeriti pritisak s rada na imovinu visoke vrijednosti i ekstraprofite od prirodnih renti (vode, šume, energija). To bi prisililo kapital da investira u proizvodne sektore koji stvaraju visoku dodanu vrijednost, umjesto u spekulativne nekretninske balone i rentijerski turizam.

4. Uvođenje elektroničkog glasovanja

Razbijanje kartelske baze

Uvođenjem naprednih sustava e-glasovanja (po uzoru na Estoniju) olakšao bi se pristup izborima radno aktivnom stanovništvu i dijaspori. Povećanje izlaznosti na preko 75% automatski poništava matematičku prednost kontrolirane stranačke mašinerije (koja s 300.000 sigurnih glasova vlada pri niskoj izlaznosti) i prisiljava stranke na stvarnu odgovornost prema većini građana.

Hrvatska nije siromašna, ona je strukturirana da bude neučinkovita za građane, a visokoučinkovita za uske interesne skupine. Dok god građani pristaju na ulogu pasivnih promatrača i apstiniraju od izbora, politički kartel će nesmetano funkcionirati. Izlaz iz kruga ne leži u čekanju novog političkog spasitelja, već u uvođenju institucionalnih alata koji im trajno oduzimaju pravo na tajne ugovore i neodgovorno trošenje javnog novca.

Razmislite o ovom tekstu, iz njega jasno proizlazi kako nas dvije stranke i nekoliko njihovi manipulator godinama vuku za nos i provode pljačku. Vrijeme je da se na pitanja od životne važnosti svi ujedinimo, svjetonazor obuzdamo do nove zdrave Hrvatske.

PROBUDITE SE, POVEŽITE BROJKE I IMENA, I PODIJELI TE DALJE!