Želja mi je zabilježiti sjećanja na život mladih u ranim sedamdesetim godinama prošlog stoljeća.
Gorica u to vrijeme nije bila grad, bila je selo nadomak grada Zagreba.
To selo imalo je osnovne škole i školu učenika u privredi, popularnu šegrtsku školu.
Svi ostali srednjoškolci putovali su u Zagreb. Do Zagreba se putovalo autobusima ili vlakom.
U sedamdesetim Gorica nije bila velika, svatko je svakog poznao, na ulici pozdravljao, kratko porazgovarao.
Mladima, onda, baš kao i ovima sada, jedino važno je bilo kako se dobro zabaviti.
Društveni život mladih tih godina odvijao se na nekoliko mjesta.
Ljeti se išlo na kupanje na neku od šoderica. Tamo se skakalo, plivalo, ronilo i igralo lovice.
Između kupanja igrala se Bela ili Lora. Kartaške igre koje su se igrale u parovima, s puno strasti. Znalo je biti i publike pa nitko nije želio izgubiti.
Večernji život odvijao se ispred i oko Hotela, tako smo zvali Restoran park.
Za početak bi se sjedilo na ogradi vatrogasnog doma, danas parkiralište ispred vatrogasaca, gdje je bilo veselo, pričali su se vicevi, dogodovštine, šale i lagano dobacivalo prolaznicima.
Ako nije bilo vrijeme za sjediti vani, sjedilo se u slastičarnici kod Murata, danas trgovina Borovo cipela. Tamo su radili Baruš i Meto koji su i sami bili dio ekipe.
U slastičarnici je bilo zabranjeno češljanje i pljuvanje na pod, toga smo se uglavnom držali.
Vesela atmosfera, poput one na ogradi ispred vatrogasnog doma, bila je i u slastičarnici. Ponekad bi se popila Boza i pojele šaumrole, punoljetni su mogli dobiti hladnu kavu. Kamuflirani konjak u šalici za kavu.
Uglavnom, kod Murata se moralo biti barem jednom dnevno. Vidjeti koga ima i čuti što se događa.
Kod Murata su se planirali noćni izlasci, od njega se išlo u kino, disko ili na sudar. Bio je to centar svijeta.
Nakon Murata, negdje oko pola osam navečer, premještalo se do kina u zagrebačkoj, tada je to bilo i jedino kino.
Kino je radilo od 20 sati radnim danom a od 16, 18, i 20 nedjeljom. Svakih dva dana mijenjao se repertoar, pa smo svaki drugi dan išli na kino predstavu. Ponedeljak nije imao projekcije.
Tada nam se nije smjelo dogoditi da neki film ne pogledamo.
Ponekad nije bilo dovoljno novaca za kartu pa se išlo žicati. Ono "stari imaš kaj sitnoga".
Kada bi se skupilo dovoljno dinara kupila bi se karta i išlo na projekciju.
U kinu radnim danom nije bilo puno gledatelja pa se društvo smjestilo u prve redove parketa, bilo je najjeftinije.
Za vrijeme filma znalo je bilo urnebesnih komentara, koji su često puta bili zanimljiviji od filma.
Nedjeljom su kino projekcije bile puno više posječene. Nedjeljom su se puštali popularniji filmovi. Nedjeljom su izlazili i oni koji su preko tjedna imali obaveze, pa su došli i oni koji su se htjeli pokazati.
Pa su se nedjeljom za kino dogovarali sudari, izvodile cure.
E, s curama su se mijenjala pravila, s njima se išlo na predstavu od 18 sati a karta se uzimala za balkon, po mogućnosti zadnji red. Vjerujem da ne treba objašnjavati zašto su parovi voljeli balkon i zadnji red.
Poslije kina, ako se bilo s curom, radilo se potpuni isto što se radi sad, tu još dugo neće biti promjena.
Oni koji su bili bez cura, nakon kina navratili su u hotel. To je onaj restoran park kod goričkog parka.
Tu bi se društvo naguralo u malu salu, naručilo koju pivu, sok ili čaj i nastavili ono što su radili preko dana u slastičarnici kod Murata, zezati se, planirati i zabavljali.
Ponekad se znalo, za čitavo društvo, naručiti porcija pomfrija. Taj krumpir svi bi pikali čačkalicama i nestao bi s pladnja brzinom svjetlosti.
U hotelu, u toj maloj sali radila je gospođa Micika kojoj nisu smetali bučni gosti sa skromnim narudžbama, već naprotiv, bila je susretljiva, nasmijana i strpljiva. Divna gospođa.
Hotel je bio ugostiteljski objekt u vlasništvu Goričkog TUP-a (urističko ugostiteljskog poduzeća). Sastojao se od tri prostora za goste, u prvoj prostoriji bio je šank. Tu se ulazilo iz zagrebačke ulice.
Iz prostorije sa šankom, stepenicama se išlo na polukat gdje je bila mala sala za posluživanje hrane. Mala sala imala je dva prozora koji su gledali prema parku i muzeju.
I treći prostor Hotela bila je velika sala u koju se moglo ući iz male sale, spustiti se stepenicama ili direktno iz ulice.
U velikoj sali svirala je živa muzika, plesalo se, pilo i jelo. Tu su se čekale nove godine, slavilo martinje, fašnik. Održavale su se svadbe i slične manifestacije.
Ljeti su se postavili stolovi iza restorana a pogled je pucao na zagrebačku ulicu, pa se moglo uživati u plesu i muzici na otvorenom prostoru.
Ali to nije sve, za mlade sigurno je najzanimljiviji disko klub.
Ispod kina u zagrebačkoj ulici, u šezdesetim godinama, grupa mladih izborila se za prostor u podrumu kina. U tom prostoru, kako se pričalo, bio je ugljen za grijanje. Kada je uglen zajedno s Perom ložačem otišao u mirovinu, taj slobodni prostor dodijeljen je mladima. Dobrovoljnim akcijama oni su taj prostor uredili i otvorili klub.
U klubu se slušala glazba, igrao šah i pio čaj. Organizirala su se razna kulturna i glazbena događanja. U tom klubu, prvi puta sam slušao za ove prostore, slavne velikogoričke Dingose. koji su započinjali svoju karijeru.
Taj klub zatvoren je zbog prijave da voditelj kluba radi nešto nedozvoljeno i spava u klubu.
U prostorima tog prvog kluba mladih, uređen je prvi gorički disko klub.
Disko klub bio je uređen u skladu sa sličnim klubovima u svijetu. Pratilo se trendove.
Ulaskom u klub i prolaskom kroz hodnik s lijeve strane se ulazilo u Glavnu salu. Ona je imala plesni podij kružnog oblika, s nosećim četvrtastim stupom u sredini. Na svakoj strani stupa bila su ogledala koja su pojačavala efekte disko rasvjete i plesnih pokreta na podiju.
Plesni podij bio je spušten petnaestak centimetra od razine poda.
Na tri strane sale bile su postavljene sjedalice i stolovi. U jednom kutu bio je instaliran disko pult. Na vanjskom zidu nalazili su se podrumski prozori, koji su bili neprozirni i mogli su se otvoriti za ventilaciju.
Hodnikom na desnu stranu nalazili su se toaleti, garderoba i prostorija sa šankom.
Disko je radio od 19 do 23 sata. Puštala se popularna glazba sa svjetskih top lista.
Naizmjenično su se puštali blokovi brze muzike i sentiša.
Glazbu su puštali vrhunski gorički disk đokeji. spomenuti ću dvojicu, koji nažalost više nisu s nama, Vjeko i Boris.
Na odabir njihove glazbe plesalo se vatreno i stiskalo strastveno.
Sam prostor disko kluba nije bio velik, ali je bio dostatan za posjetitelje koji su tu dolazili. U klubu se uglavnom muvalo, od šanka, do plesnog podija, pa do sjedalica ili na ulazne stepenice gdje se hladilo i pušilo.
I tu su se manje-više svi poznali, zajedno su rasli, išli zajedno u školu ili jednostavno zajedno bogu krali dane. U malom intimnom prostoru kluba, s dragim ljudima, bilo je veliko zadovoljstvo uživati u druženju, glazbi i plesu.
U sedamdesetim nije se živjelo u obilju, nije bilo puno novaca. Ako je nedostajalo dinara za kino ili disko, neko od prijatelja je uskočio i dopunio manjak.
Ako se kojim slučajem nije skupilo dovoljno za upad u disko, bilo je dobro i pred ulazom. Tu se oni iz kluba došli hladiti i pušiti. Društvo je bilo dobro a čula se i muzika.
Solidarnost među prijateljima bila je jako izražena. Nesebično se dijelilo sve. Pušući su dijelili cigaretu kada su ih žicali ili ako nije bilo dosta cigareta bezecirali su se zadnji dimovi iz one koja se pušila.
I pivo se dijelilo. Pilo se iz boce koja je išla u krug.
I tako, imali smo malo ali smo dijelili pa smo svi imali, i svi bili zadovoljni.
Da sada ne bi bilo, jadnog ti noćnog života u toj gorici, moram spomenuti blizinu Zagreba. Vožnjom u trajanju od dvadesetak minuta autobusom, goričanima su bili dostupni svi klubovi i sva događanja u Zagrebu. Dio mladih je povremeno ili redoviti odlazio u Zagreb na provode. U tim izlascima problem je bio autobus, zadnji za goricu išao je u pola noći.
I sada tu još nije kraj sve raskoši goričkog noćnoga života, ostala su okolna mjesta koja su subotom organizirala zabave sa živom muzikom.
Pa je tako postojala mogućnost zabave i nakon zatvaranja diska u 23 sata. Skupilo bi se društvo, pronašao prijevoz i pravac na zabavu. Išlo se na zabave gdje se izvodila zabavna muzika, Popularni su bili Vokalno instrumentalni sastavi Sjene i Dingosi. Dobre zabave bile su u Buševcu, Mraclinu, Kućama, Plesu, Kurilovcu, Lomici i Gradićima.
Mjesta uz Savu, posavci, organizirali su zabave s narodnom muzikom. Taj dio za goričku mladež nije bio interesantan, ali kada se nije imalo što birati, išlo se i na didu lidu narodnjake.
