Datum: 17.08.2021

Vozeći se Goricom od Sisačke prema Zagrebu, bujne krošnje kestenja sjetile su me na neke tamo davne dane. Dane u šezdesetim godinama prošlog stoljeća. Ti kesteni oduvijek su tu, njihova bujna krošnja stvara debelu hladovinu u vrućim ljetnim danima. U takvim vrućim danima s dečkima iz ulice odlazio sam do visokog brijega na kupanje. Ne baš svaki dan, jer je taj izlet za dječje noge bio daleko. A osim toga gubilo se vremena na hodanje. Vrijeme koje se moglo iskoristiti za igru.

U šezdesetim godinama, na visokom bregu, pored groblja, bila je šoderica koju smo zvali Bager. E to je bilo najpopularnije kupalište u selu Velika Gorica. Tu su na kupanje i sunčanje dolazili, čak i odrasli. Jezeru je bilo kružnog oblika, ne preveliko, dovoljno duboko za sve aktivnosti oko vode.
Obala je bila obrasla u travu a uz jezero raslo je žbunje, ali su postojala mjesta koja nisu bila obraslo u žbunje i gdje se moglo dobro zabaviti kupanjem. Igrati lovice ili skakati na glavu a manje odvažni mogli su bućnuti na noge ili bombu, skočiti na guzicu.

Dobro se sjećam, jednog mjesta visine od dva, dva i pol metra od razine jezera gdje se skakalo u vodu. Tu smo gledali starije fakine kako skaču u vodu na glavu. Skok koji je bio popularan, zvali smo prelom. Za taj skok trebao je dobar zalet na obali i zatim skok što više i što dalje, uz savijanje tijela "prelom" u zraku i prije dodira s vodom izravnavanje tijela i s ispruženim rukama plitki i kratki ulaz u vodu. Kako voda nije bila duboka, trebalo je što dalje skočiti da se ne bi glavom ili prsima greblo po šoderastom dnu. I opet trebalo je paziti da se ne napravi "planjka", pa umjesto da u vodu uđemo prvo s rukama i glavom, padnemo trbuhom i prsima na vodu. E ta planjka bila je bolna.

Nije da mi žabari, kako su nas zvali u kvartu oko tržnice i menze, nismo imali svoju šodericu. O da, naše jezero bilo je na polju koje se zove čičko a do njega je iskopano ovo današnje čičko jezero. To jezero bilo je manje i pliće od Bagera na visokom brijegu. Na njemu smo se učili plivati i ribe loviti. Prelome smo mogli skakati ali nije bilo viših mjesta.
Sjećam se Drave bez filtera i šibica koje smo prijatelj Geno i ja kupili i u grmlju jezera pokušali pušiti. Bili smo toliko mali da nas stvarno s cigaretom nitko nije smio vidjeti. Te cigarete jesu bile jake ali tada još nismo znali da dim treba uvlačiti pa nam njihova jakost nije previše smetala. Više nas je smetalo što smo Cigarete slinili, rastopio se cigaretpapir pa su nam usta bila puna duhana i papira. Tada nam nije bilo jasno, što je u tom pušenju cigareta dobro.
Makar smo se sakrili, dobro pazili da nas netko ne vidi, bili smo viđeni i od roditelja kažnjeni. Ja sam si sam ubrao i ocu donio šibu s kojom me kaznio. Zaslužio sam.

U to vrijeme Gorica je imala dosta ti šoderica. Uz već spomenute tu su još bila tri jezera, kod aerodroma, pa jezero kod oficirskog naselja, danas cvjetno, jezero iza hapačeve radione. Bilo je i jezero kod zrakolovnog zavoda, pa u Kobiliću.
Ta jezera su nastala vađenjem šodera za potrebe betoniranja njemačke vojske u drugom svjetskom ratu. Prema pričanjima roditelja te građevinske zahvate izvodili su nijemci a radili zarobljeni talijani. U samoj gorici izgrađeno je nekoliko betonskih prometnica, zvali smo ih betonirke. Kasnije je preko njih navučen asfalt, uklopljene su u grad i dalje se koriste. Jedna od tih građevina je pista kod zrakoplovnog zavoda. S razvojom mjesta šoderice su zatrpane i na mjestima nekih od njih danas su naselja.

No, vađenje šodera na goričkom području se nastavilo. Najviše se kopalo na području između Gorice i Novog Čića. Te aktivnosti dovele su do nastanka nekoliko šoderica koje su se u konačnici spajale te je nastalo ovo današnje jezero. Mi koji smo rasli s nastankom tih jezera, nismo baš čekali da se radovi dovrše i jezero uredi za kupanje. Ljeta smo provodili na, ispočetka rupama iz kojih se vadio šoder. Bilo je dosta takvih rupa, pa smo mogli birati, plitke rupe za toplu kupku ili duboku rupu za osvježenje i plivanje. Kakrkteristika svih tih rupa bila je mutna voda od muljevitog dna. Upravo ta mutna voda pridonjela je nastanku igre "lovica". Te naše lovice igrale su se s dvoje ili više igrača. Jedan od njih trebao je uloviti, taknuti nekog, koji bi nakon toga lovio. Mutna voda osigurala je nevidljivost ronioca, a plitko dno i vještina osigurali su brzo kretanje. S vremenom igraći su postali nevjerojatno brzi i skoro neuhvatljivi.
Dozvoljavali su, onom tko lovi nazovimo ga lovac, da stavi ruku desetak centrimetra iznad glave, i nakon vredi, lovac može rukom ili skokom uloviti odnosno dotaknuti igrača.
Nakon vredi, ruka lovca u pravilu udarila je u prazno ili ako se bacio, bacio se u prazno. Onaj kojeg je lovio već je izranjao nekoliko metara dalje i vikao, tu sam idemo, vredi.
Po sjećanju, slavni kvartovski igraće lovica bili su; Nino, Bundaš, Kruno, Čiz, Geno, Beli, Milovoj, Dudo, Ive, Vojo, Bajec i drugi.

I tako me pogled na Goričke kestenje vratio šezdesetak godina unatrag. Prisjetio sam se dragih ljudi i divnih avantura, mog kvart i moje Gorice koji su mi ostali isti uz sve promjene. Da, to je valjda tako kada se nešto voliš.