Datum: 28.09.2010

Jadno gospodarstvo, korumpirano i kontrolirano pravosuđe i policija. Prebogata „elita“ i presiromašna građanska većina.  To je Hrvatska danas.  Sutra bit će gore. Prije 20 godina bilo je bolje. Od onda, početka devedesetih godina, Hrvatska ide svakim danom dublje u krizu. Propada u živo blato, u fekalije.

Zašto je tako? Zašto se Hrvatski san o državi pretvorio u noćnu moru? Odgovor na to pitanje treba potražiti u vremenu kada se raspadala trula juga i nastajala loša naša.

Jugoslavija nije bila demokratska država,  njena jedina partija, savez komunista, nije bio demokratska partija.  Ta država i njena stranka nisu nastali voljom većine naroda već voljom i silom manjine.  Da bi opstali na vlasti morali su osigurati represivne aparate koji su većinu građana pendrekom uvjeravali u ljepotu  komunizma, bratstva i jedinstva.  Pendrekom, golim otokom i metkom su upravljali komunistički političari a mlatili, odvodili na „ljetovanje“ ili ubijali suci, milicajci, vojska i špijuni. U to doba bilo je dovoljno pijan reći da si Hrvat, zapjevati Ustani bane i dobiti: dosje, goli otok ili vrući metak.  Doušnici, šijuni, špije, udbaši, drotovi, cinkaroši radili su prljave poslove. Stvarali su unutarnje neprijatelje. Zastrašivali i zlostavljali građane.  Tada je Savez komunista pod kontrolom držao suce, milicajce, vojnike i špijune. 

U drugoj polovici osamdesetih godina, ta ogromna represivna mašinerija, shvatila je da se bliži kraj komunističkoj diktaturi u Europi. Shvatili su da komunizam pada, da ga se ne može održati. Moralo se nešto učiniti ili će pasti „glave“ mnogim komunistima, cinkarošima, sucima, milicajcima… Sva ta bagra koja je stvarala, proganjala i sudila unutarnjem neprijatelju, udružila se i počela stvarati nove neprijatelje. Metodama specijalnog rata započeli su pripreme za „demokratske“ izbore.  Osnivali su stranke, HDZ (Šeks, Manolić). Uspješno su iz zloglasnog Saveza komunista Hrvatske napravili  Socijaldemokratsku partiju. Nekadašnji neprijatelji, nacionalisti i dijaspora, postali su partneri i suradnici. Financijski su pomagali buduću „demokraciju“. Neprijatelji Hrvatske postali su svi koji su bili druge nacionalnosti. Na prostoru bivše juge,  metodom „nacionalizmom u demokraciju“, rasplamsali su nacionalističke strasti. Nove „demokratske“ stranke, nastale pod špijunskom kontrolom i vođene špijunskim kadrom, pobijedile su na izborima. Narod je progutao mamac zvan domoljublje i  glasao za tuđmane, miloševiće,  izetbegoviće.

Umjesto demokracije,  izborni pobjednici  pokrenuli su  rat, razaranja, patnje, užas. Za vrijeme rata razarala je vojska a pljačkali i krali domoljubi, nastali ili podržani od komunističkih špijuna, policajca, suca. Građani i radnici ostali su bez  stanova, tvornica, poduzeća. Kada su bili sigurni da su građani zaboravili užase koje su napravili komunisti.  Rat je prestao. Neprijatelji više nisu bili komunisti i špijuni već svi pripadnici manjinske nacionalnosti.  Građani su za sve krivili srbe, hrvate, slovence i bosance, ovisno  o kojoj se bivšoj republici radi, a nisu vidjeli domaće domoljubce kako kradu i uništavaju.

Nekad je partija imala špijune, sada špijuni imaju partije. Preko tih partija špijuni vladaju hrvatskom. Jedni te isti podobni političari pobjeđuju i rotiraju se na „demokratskim“ izborima. Takvi političari, stvaraju zakone, biraju i imenuju  one koji će zakone provoditi.  Ta bivša špijunska organizacija čini kičmu zločinačke organizacije koja vlada hrvatskom. Oni odabiru predsjednike vlade, ministre, suce, policajce. Oni odlučuju, Kosor i ekipa odrađuju. Nema razlike između Sanadera i Kosorice. Oboje, kao predsjednici vlade trebaju napraviti što zločinačka organizacija traži i lažima šarmirati građane. Kada ih narod pročita, mijenja ih drugi glumac.

Sve bitne stranke u Hrvatskoj kontrolira zločinačka organizacija. Sva bitna i vrijedna  državna poduzeća kontrolira zločinačka organizacija.

Hrvatska da bi izašla iz krize treba političku stranku koja nije pod kontrolom zločinačke  organizacije.  Stranku koja je demokratska i koja ima vodstvo koje može uvjeriti građane da joj daju glas. Problem je što se takva stranka u ovim uvjetima ne može financirati i izlaziti u javnost.  Za dvadeset godina, zločinačka organizacija posložila je hrvatsku državu na način da služi njenim interesima. Policija, pravosuđe, bitni mediji, sindikati, braniteljske udruge pod njenom su kontrolom. Korupcija, ucjena i sila metode su kojim se javno služi. Teško da bi demokratska stranka uspjela probiti svu tu kvarnu mašineriju i proraditi  u društvu.

Tako organizirana Hrvatska trebat će proći težak a možda i krvav put da dođe do demokracije, da se riješi kriminalizacije.

Volio bi da sam u krivom.