Partijska diktatura

Polako se budim, ne otvaram oči. Grlice guče, čuju se i neke druge ptice. Sav taj pjev mi liči na ljubavni pjev. Kao da su se te ptice rano probudile uživale u nježnostima sa svojim ljubavnicima i sada zadovoljno pjevuše. Možda griješim, možda im je taj pjev samo predigra.

Otvaram oči i odlazim do prozora. Vani je svibanj, biljni i životinjski svijet se pokrenuo. Ptice se neumorno pripremaju za koncert, neke lete kao da vježbaju za aeromiting, pčele raznose pelud. Izgleda da pčele gube taj pelud u letu, osjećam ga u nosu i kišem.No dobro, neka je veselo i živo, neka smo prošli onu mračnu zimu.

O da, vidim prolaznike, toplo vrijeme ih je natjeralo u laganu proljetnu odjeću. Volim kad je toplo i kad nema debelih kaputa. Uživam gledajući dame tako obučene. Njihove obline koje se naziru, koje potiču maštu i vračaju sjećanja.

Sjećanje me vrača koju godinu unazad. Bilo je proljeće, kraj svibnja. Sve u prirodi se probudilo, šume i polja bili su tamno zeleni. Sa prijateljem sam putovao kroz Mađarsku. Vedar dan, poluprazna cesta, ugodna muzika iz auto radija. Bližio se kraj dana, vrijeme je za kavu i osvježavajuće piće. Stali smo kod lokala uz cestu. Imao je reklamu za poznatu kavu. To nam je trebalo, dobra kava i hladan sok. Ušli smo u lokal i naručili. Stiglo je piće, miješamo kavu, privikavamo se na polumrak i gledamo gdje smo. Tko je tu osim nas? Oho, kažem, stari moj vidiš li ti naše susjede. Vidiš li ti kako je Mađarska lijepa zemlja. Pogledao je i složio se oko mađarskih ljepota.

Meni se nešto događalo sa očima. Jednostavno nisam mogao skinuti pogled sa dame za susjednim stolom. Mora da je pogled bio i više nego normalan, ona je to uočila i uzvratila. Već do pola kave nismo jedan sa drugog skidali pogled. Upoznali smo se i u drugoj kavi uživali u četvero. Ne sjećam se kakva je bila kava, ali dobro pamtim kakva je bila Erika. Smeđa kosa, njegovano lice, ruke. Nježna koža, ugodan glas. Imala je kratku crnu suknju, laganu bijelu košulju. Nisam baš razumio što je pričala a i ja sam njoj pričao jezikom koji je malo razumjela. Nije nas to smetalo. Smiješili smo se jedan drugome i komunicirali mimikom, rukama, dodirom. Gledali smo se, nešto se događalo. Primim je za ruku, ne povlači je. Godi joj. Drugom rukom mazim je po ruci. Uzvraća mi na isti način. Prilazim joj ljubim je iza uha. Osjećam da joj se ježi koža na rukama, vidim da se isto događa na koži nogu. Lovi me lagana vrtoglavica, ukrutio sam se, nisam svjestan gdje sam. Što radim.

Hej, što je? Što to radite? Trebamo ići dalje? Vraća me glas prijatelja u stvarnost.

Da, da, trebamo, pokušavam reći. Erikina prijateljica također je pokazivala da trebamo krenuti. Na brzinu smo izmijenili, brojeve telefona i adrese. Oprostili se, izljubili i krenuli svatko na svoju stranu. Prepustio sam upravljanje auta prijatelju. Trebalo mi vremena da se saberem, leda da nešto obuzdam, da spustim razinu hormona na normalu. Da si odgovorim što mi se to dogodilo? Kako je to moguće?Od kuda sva ta obostrana strast? Kako bi to izgledalo da smo imali prilike ići dalje? Bilo bi tu poljubaca, grebanja, griženja, urlanja, jeb...

Tu, tu, sirena automobila vraća me iz sjećanja na Eriku u stvarnost. Gledam se na staklo osmjeh je na još uvijek na licu. Vrijeme je tuširanja a i kava bude dobro sjela

Tagovi: