Mućke arhiva

SLIČNI TEKSTOVI

MUĆKE ARHIVA

Tagovi

11. svibanj 2008

Imam plan kako da oživim san

Ne, nije ovo iz naslova citat Zokija i Martina Lutera, ovo je san koji je pretočen u plan. Pa da krenem redom.
Cijene pogonskog goriva iz tjedna u tjedan sve su veće. Probijaju se nekakve psihološke granice. Tako je granica bila 100 dolara po barelu, pa 120... Granica se mijenja, cijene gorivu a i svemu što je vezano uz gorivo se povećavaju. Kuda će nas to odvesti i kada će se uspon zaustaviti ne može se predvidjeti.
Što učiniti i kako si život olakšati a standard ne ugroziti? To pitanje me proganjalo i u javi i u snu. Plin je odgovor koji se pojavio nedavno na benzinskom servisu kada je račun jednog spremnika benzina eurosuper 95 iznosio preko 400 kuna. Lagani šok me tjerao na analizu, što je to?
Ugrađeni plinski uređaji i instalacija u motor Kao prvo očito sam prevaren. Naime na Ininoj crpki gdje sam punio, bio je neispravan uređaj za punjenje. Nakon pritiska na pištolj uređaja za punjenje svako malo automatski bi zaustavljao punjenje. Požalio sam se osoblju koje je uz osmjeh pomoglo i nekim trikovima prisililo uređaj da obavi punjenje. To punjenje bilo je rekordno, u spremnik mi je ušlo više benzina nego što je zapremina spremnika. Spremnik moje korejske Elantre postao je sličan japanskim karnistrima koji su kao standardni od 5 litara samo što u japanske stane 20 litara.
Dakle, plan je bio ugradnja uređaja za pogon motora na plin. Krenuo sam u realizaciju plana. Za početak sam se informirao o autoplinu.
Autoplin je mješavina propana i butana u omjeru 50:50.
Fizikalne osobine propan-butan plina su:

visoka ogrijevna vrijednost,

visoki oktanski broj

lako isparavanje.

Lako stvaranje homogene smjese.

Ekonomičnost autoplina izražena je u: nižoj cijeni, dužem vijeku trajanja motora, nižim troškovima održavanja vozila, dužem periodu izmjene ulja i svjećica, duljem vijeku trajanja katalizatora.
Povoljan utjecaj autoplina na okolinu.
Autoplin je jedno od najmanje zagađujućih goriva koja se koriste danas za pogon automobila. Uporaba autoplina doprinosi smanjenju kiselih kiša, globalnog zatopljenja, zagađivanju vode i zraka, što doprinosi poboljšanju kvalitete čovjekova života jer: ne sadrži olovo, sumpor i krute čestice, ispušni plinovi su nezagađujući i ima smanjenu emisiju CO, NOx i CO2.
Više na UNP udruga
Spremnik plina ugrađen na mjesto rezervnog kotača

Spremnik plina ugrađen na mjesto rezervnog kotača

Dakle sve što sam našao o autoplinu me oduševilo, posebno cijena od 3,35 kn po litri. Kako eurosuper 95 košta 8,81 kn pa razlika od 5,46 kn po litri jako veseli. Veselje malo umanjuje podatak da je potrošnja autoplina veća do 15 % u odnosu na potrošnju benzina i da se kod pokretanja motora i kratko vrijeme nakon pokretanja motora koristi benzin. Sve to zajedno čini korištenje autoplina za pedesetak posto jeftinijim od benzina.
Krenuo sam u realizaciju plana. Prikupio sam ponude za isporuku uređaja i montažu na automobil. Ponude su se kretale od 13 000 kn sa atestom i tri dana rada do 7900 kn jednim danom rada i zamjenskim vozilom.
Prihvatio sam ponudu jednog servisa za ugradnju plinskog uređaja i spremnika plina koji se ugrađuje u prostor rezervnog kotača u iznosu od 7900 kn. Radovi su obavljeni u vremenu između 8 i 17 sati. Servis je nudio mogućnost zamjenskog vozila za vrijeme trajanja radova.
Drugi dan sam obavio atestiranje uređaja u stanici za tehnički pregled. Atestiranje obuhvaća osim pregleda ugrađenih plinskih uređaja i instalacija i izvanredni tehnički pregled. Cijena atesta je 1150 kn, kojima se mora dodati 110 kn za vaganje automobila nakon ugradnje plinskih uređaja. Na redovnom tehničkom pregledu dopuniti će se novi podaci u knjižice vozila i mene natjerati u policijsku stanicu da u redu čekam pečat.

Vožnja automobila sa ugrađenim plinskim uređajem ne razlikuje se od uobičajne vožnje, karakteristike motora ne mijenjaju se bitno. U slučaju nestanka plina uređaj automatski uključuje benzinsko napajanje. Isto tako ako želim prebaciti na benzinski pogon to radimo pritiskom na jedan prekidač za vrijeme vožnje.

Ispunjenjem plana ostvario sam uštedu prilikom svakog punjenja automobila gorivom u iznosu od 150 do 200 kuna. Investicija uložena u “plinifikaciju” Elantre trebala bi mi se, po ovim cijenama, isplatiti nakon prijeđenih 30 000 km, odnosno za dvije godine.
Ako ugradnju plina gledamo kao dionice onda je računica slijedeća: kupio sam dionice za 9 000 kn i godišnja dobit iznosi 4 500 kn. Kakave Sanaderove dionice T-ht ili INA. Moje dionice.
Mjesto punjenja plina u spremnik

U ovoj prići svakako se ne smije zaboraviti država. Gdje se ona nalazi u prići sa autoplinom? Kako ona stimulira i potiče ekonomičniju i za okoliš povoljniju energiju? Očito nikako. Država ne samo da ne stimulira veću potrošnju ekoloških goriva već omogućuje pljačku građana i bogaćenje vlasnika tehničkih servisa. Besramno je da za sat vremena pregleda vozila tehnički servisi “odnese” 1200 kuna. Osim što nas pljačkaju prisiljavaju nas da gledamo predstave i obilazimo šaltere u kojima se pokušava opravdati takva besramna pljačka.
Nadam se da će barem opozicija, kada to poziciji nije niti nakraj pameti, u svom planu voditi brigu o građanima i okruženju gdje oni žive. Isto tako se nadam da će ti planovi već jednom postati realnost a ne vječni planovi.

Tagovi: putovanje

odličan članak

@biger, 12.5.2008 21:45:05

Komentara(1)

4. svibanj 2008

Putovanje iz Balkana u Europu

Temišvar, restoran Jugoslavija Već tradicionalno ne znamo što nam koji praznik obilježava, važno je da nam pada negdje oko četvrtka ili utorka. Ma može i srijeda, uvijek se svi dani mogu spojiti u neki tjedan bez rada. Nekada su te kombinacije koristili radnici a sada sve viši kombiniraju poslodavci. Tako oni odlučuju kada će njihova radna snaga koristiti dan ili dva odmora. Jednostavno jedan dan prije praznika “gazda” onako iz visokog obznani da se tog i tog dana neće raditi i da će nam taj dan biti odbijen od godišnjeg odmora. Zgodno, i tako četiri ili pet puta godišnje i ode tjedan dana odmora ne planirano isprekidano i baš onako kako zakon ne predviđa.
Upravo na opisan način mi se dogodio ovaj neki praznik što je bio prvog svibnja. Moj “gazda” je u utorak obznanio da smo u petak na odmoru. Lijepo, “gazda” ali koliko se ja razumijem u radna prava, odluke o radu ili neradu moraju se donositi barem mjesec dana prije stupanja odluke na snagu. No, pustimo sad to. Ionako mu se ne bi usudio ništa sličnog reći u lice. Pa on je vlast i ne trpi nikakve prigovore. Posebno ga iritiraju zakoni. Zakoni su za budale koji vjeruju u njih. Hrvatska “elita” gazi Hrvatske zakone ako im ne idu na ruku i iz ruke u džep. Taj praznik koji se već više od stotinu godina slavi kao praznik rada, u Zagrebu je obilježen kao bažulova manipulacija. Što se u stvari dogodilo?
Sindikati, opijeni “uspjesima” od prosvjeda 12. travnja odlučili su da neće u Maksimiru pripremiti tradicionalnu veselicu i sindikalnu govoranciju. Kao svoje su već rekli na prosvjedu, a nije zgodno kvariti raspoloženje vladajućima. Pa znaju vladajući imenovati sindikaliste, podobne” u nadzorne odbore ili zadovoljiti kakve njihove druge osobne potrebe. Neke nagrade i saborskom klupom.
Tu situaciju je iskoristio gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić. On je previsokim cijenama komunalnih i inih usluga osiromašio stanovnike glavnog grada i za prvi svibanj, organizira pučku kuhinju. Poruka je jasna, kada vam otmemo sve novce, ne brinite Mile i njegovi jarani će vas grahom nahraniti. Ne daj bože da odvjetništvo, policija i pravosuđe prorade, i požele bandiće na sud pozvati. Taj film nećemo gledati, pa oni svoju domovinu imaju. BiH će njih primiti i od pravde zaštititi. Ako BiH štiti Ćurkovića štititi će i Bandića. Pa svi oni hrvatskim novcem u bosni sigurnost i galsove kupuju.
Temišvar, centar Ima primjera još, direktor jedne zračne luke u hrvatskoj nakon utvrđenog štetnog i lošeg poslovanja, umjesto na sudu i zatvoru, karijeru nastavlja u BiH diplomaciji. Da priča nije skroz bez veze, pobrinuo se Mile. Dok je direktor pljačkao Mile ga je kao predsjednik nadzornog odbora nadgledao. Normalno, za pravosuđe postoji pljačka a krivci su oni koji su tu pljačku vidjeli i prijavili.
Ma dosta suza za pokojnom pravicom. Okrećem se drugoj temi. Putovanju.
Nakon prvosvibanjskog očaja, nasmijala mi se sreća. Dobio sam ponudu da se pridružim jednoj poslovnoj ekipi na putu do Temišvara u Rumunjskoj. Ma kako da ne prihvatim ponudu i da se barem na trenutak izvučem iz balkanskog blata i svratim do opločene Europe.
Ovakva izjava o Rumunjskoj i EU, prije puta od mene se ne bi mogla očekivati. Naime, vjerovao sam našim političarima koji su onako između redova pokušavali provući tezu da su Rumunjska i Bugarska greška koju plaća EU. Prema viđenom u Temišvaru i okolici, utjecaj Europe i trud lokalnih vlasti ostavio je pozitivne tragove. Na skoro svakom mjestu vide se tragovi napretka, uređuju se ulice, zgrade i parkovi. Dosta se gradi. Polja su obrađena, sela živa i uređena. Ljudi rade žive i dišu. Od svakog novog dana očekuju da će im biti bolje i da će imati veću sigurnost. Sve je manje nezaposlenih, sve je više onih koji ne traže posao u drugim državama. Sada iz susjednih država pokušavaju naći posao u Rumunjskoj. Kažu, bolj se plača.
Da, zvuči nevjerojatno, ali se može provjeriti. Temišvar je od Zagreba udaljen oko 550 km ako se ide preko Lipovca, Novog Sada, Zrenjanina.
Srbija liči na veliku garažu oldtajmera, a ceste su projektirane upravo za fičeke i potrebno je voziti oprezno. Preporučio bi dnevno putovanja kako bi se moglo vidjeti djelovanje loših vlada, ne Rumunjskih, koje su donosile katastrofalne odluke. Ratovi, ratna i poratna pljačka ostavili su tragove na prostorima bivše Jugoslavije. Tako oni koji su nekad bili gore sada su dolje.
Rumunjima, Slovacima, Česima i Poljacima, mi, nekadašnje članice Jugoslavije, bili smo idoli, kapitalisti. Imali smo u odnosu na njih slobodu i za njih nedostižan standard.
Vjerojatno zbog sjećanja na ta vremena u Temisvaru postoji restoran Jugoslavija sa specijalitetima iz prostora bivše Jugoslavije. Dobro se jede i pije u temišvarskoj Jugoslaviji a sve uz laganu muziku Kemala, Arsena...
Temišvar, centar Ali to još nije sve. Noćnom šetnjom po centru Temišvara, naš domaćin gospodin Vlado odveo nas na piće u kavanu sa muzikom. Poslije kratkog razgovora Vlade sa članovima benda, svirala se muzika Magazina, Ane Štefok i drugih starijih hrvatskih izvođača.
Zanimljivo je da centar Temišvara iako prekrasno uređen i osvijetljen nema živost na kakvu smo navikli u Hrvatskim gradovima.
Vrijeme u Temišvaru za jedan je sat ispred našeg vremena, ne znam dali je to razlog što su oni uspjeli otići dalje od nas i naših i njihovih susjeda Srba. Sve u svemu Temišvar i njegovi stanovnici mi se sviđaju i vjerujem da ću još po koji puta otići im u posjetu. Moja preporuka svima koji vole putovanja da razmisle o posjeti mladoj Europi, Rumunjskoj i Temišvaru. Cijene nisu visoke, hoteli uredni, građani srdačni, hrana kvalitetna, povijest burna...
Svi ovi lijepi događaji otvaraju jednu bolnu ranu, a gdje smo mi, mrski naši političari? Zašto mi nismo u Europi? Kako su drugi mogli uskladiti mjerila, prilagoditi zakone i isporučiti zločince? Kako drugi mogu preko noći obuzdati korupciju i prihvatiti europsku stečevinu?
Našoj “eliti” nije cilj Europa. Njihov cilj je javna kuhinja za većinu a vlast i bogatstvo za nedodirljivu manjinu. Ako nešto krene krivo, iz džepa se vadi Bosanska putovnica i prelazi meka granica. Generalna proba uspjela. Bandić sa grahom, Ćurković sa putovnicom.
Možda ima izlaz i za građane. Neka traže poslove u Europi. Češka već treba stručnjake a na tom putu su i ostali: Slovaci, Mađari, Poljaci i Rumunji. Oni koji ostaju u Hrvatskoj neka budu spremni gađati “elitu” mekom stolicom prije nego maknu guzice preko isto takve granice..
Nekad smo se zvali gastarbajteri, kako ćemo se zvati u budućnosti?
Fotografije s puta u galeriji.

Tagovi: putovanje

Komentara(0)

27. travanj 2008

Pet izgubljenih godina, a tek na početku

U svojstvu sindikalnog povjerenika davne 2003. godine Uprava Zračne luke Zagreb uručila mi je otkaz Ugovora o radu i nametnula mi drugi, nepovoljniji. Jednostranim aktom uprava me pomladila, nakon preko trideset godina radnog staža spustila me na nivo pripravnika u smislu materijalnih prava. Svoj naum uprava je postigla protivno odredbi Zakona o radu. Naime u vrijeme otkaza bio sam sindikalni povjerenik a sindikat nije dao suglasnost za otkaz koji je uprava od njega tražila u tri navrata.
Kada nije uspio otkaz u skladu sa zakonom on je proveden i bez zakona. Ponašajući se kao da su pali sa mjeseca uprava i njeni plaćenici uvalili su otkaz kao da nisam sindikalni povjereni, te duplirali povredu zakona. Naime Zakon o radu traži opravdani razlog za otkaz Ugovora o radu. Normalno, uprava koja pada s mjeseca a u zračnu luku zapošljava se s ulice, ne priznaje zakon i stvara svoj. Za njih je opravdan razlog za otkaz, promjena naziva radnog mjesta. Za razliku od uprave, zakon smatra opravdanim razlogom, ukidanje poslova.
Svjestan grešaka koje je uprava učinila tužbom sam ustao u obranu svojih prava. Smatrao sam otkaz pogreškom koju će sud uz priložene dokaze riješiti jednim ročištem.
O koliko sam se prevario. Ako je uprava pala sa mjeseca, sudac kojem je predmet dodijeljen, u najmanju ruku pao je s marsa te dokazao da na marsu moral i pravo ne stanuju.
Da je to tako potvrdio je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojim rješenjem kojim je poništio presude općinskog suca s marsa i njegove kolegice županijske sutkinje. Vrhovni sud je svojim rješenjem potvrdio da su moja poimanja zakona kao i moji dokazi ispravni.
Sa velikim žaljenjem moram ustvrditi da u pet godina sudskog mućenja sa bezbroj dokaza, podneska, rješenja, žalbi i revizija u općinskom i županijskom sudu nisam postigao ništa pozitivnog. Sve što sam tražio bilo mi je odbijeno. Protivno zakonu mi je odbijena i Revizija Vrhovnom sudu. Predstavke na loš rad sudaca ignorirali su i njihovi predsjednici sudova.
Tek kada sam se predstavkom obratio Predsjedniku Vrhovnog suda stvar se pokrenula. Nedopuštena revizija od strane općinskog i županijskog suda postala je dopuštena. Tom revizijom utvrđene su nepravilnosti u radu nižih sudova i njihove presude su poništene a predmet vraćen na ponovno suđenje. Krivci za izgubljenih pet godina sudskog ludovanja, velikih troškova, narušenog zdravlja, izgubljenog ugleda i uništene karijere, jašu dalje. Još uvijek su “ugledni” suci koji napreduju u karijeri, imaju novac i moć. To što nemaju znanja i morala nikoga ne brine. Pa oni se savršenu uklapaju u sistem. Oni sistemu omogućavaju da vlada.
Da apsurd bude kompletan, sudac koji me u ime Hrvatske zlostavlja pet godina i kojem je ukinuta presuda dobio je natrag predmet na suđenje. Sudac je dobio sljedećih pet godina priliku da me uništi, da smisli način kako da otkaz bude pravovaljan. U tom sucu već se probudio Zoro osvetnik. Za početak Zoro je odabrao metodu odugovlačenja. Rješenje Vrhovnog suda kojim je ukinuta njegova presuda držao je u svojoj ladici dva mjeseca, a raspravu je zakazao za još skoro dva mjeseca. Njega ne smeta što takvi rokovi nisu u skladu za Zakonom o parničnom postupku i što se prema tom zakonu otkaz ugovora o radu mora riješiti po hitnom postupku. Sve te usluge koštaju i daju se lijepo naplatiti.
Pored sudaca, ugledan građanin, sposoban rukovoditelj i veliki graditelj zračnih luka je glavni direktor Zračne luke Zagreb. On je osoba koja je potpisala otkaz ugovora o radu, on je glavni nalogodavac zlostavljanja i diskriminacije a time se i hvali u medijima. Taj “stručnjak” putuje s predsjednikom države i glumi hrvatsku uspješnu privredu. Predsjednik je Predstavkom upoznat sa “djelima” direktora ali kaže da nije nadležan da poduzima radnje. Možda bi za početak bilo dovoljno da Predsjednik RH zlostavljače i prikrivcaće kriminala ne pokazuje svijetu.
Na moju veliku žalost, nisam ugledan građanin koji zlostavlja, diskriminira i dijeli otkaze. Nisam rat proveo u Njemačkoj i '98 kupio radno mjesto u zračnoj luci. Ja sam samo prosječni hrvatski građanin koji je čitav život proveo u hrvatskoj radeći i ratujući za domovinu. Moj status dragovoljca i hrvatskog branitelja samo mi donosi probleme, otkaz, diskriminaciju i zlostavljanje. Kada se tome još doda rad u svojstvu sindikalnog povjerenika dobije se klasični državni neprijatelj.
Svojim stanjem još moram biti zadovoljan, pa nisam završio niti u zatvoru niti u ludnici, a nisu me još pokušali napraviti ovisnom o kokainu. A sve su to mogli. I tko kaže da nisam sretan

Tagovi: pravosude

Komentara(0)

22. travanj 2008

Sve je to od lošeg kokaina

Ubojica mekog srca i pokvarenog pištolja Hrvatska je zgrožena. Novinaru godine, suvlasniku Nacionala, moralnoj veličini i prijatelju svih što nešto u hrvatskoj kradu, dileri uvalili kokain loše kvalitete. Policija se digla na noge, pretražila je stan i cijelu Ilicu kako bi očistili lošu kokicu.
Pa ljudi moji zamislite da se tim smećem truje susjed Stipe, prijatelji iz politike i pravosuđa. Ne, oni se neće trovati. Za njih je samo najbolja roba, čista droga.
Ravnatelj Marijan pobrinuti će se da policija pronađe dilera i da reklamacijom zamjene lošu robu za dobru. Od lošeg kokaina Ivek se nije mogao sjetiti tko ga je htio ubiti i kako mu se zove kokainski zastupnik. Pomogla je policija, nacrtala ubicu i dilera. Tek kad su ga nacrtali Ivek se sjetio da je to Renato, kućni prijatelj. Dalje je sve išlo lako, Renato je došao u policiju, uvažio reklamaciju i zamijenio kokicu. Kao nagradu policija mu je dala portret koji su izradili kako bi se Ivek sjetio imena svog dilera.
Vrli plavci ne daju novinarima podatak o broju intervencija, “kućnih posjeta”, kod obitelji našeg Iveka. Nagađa se da je policija intervenirala desetak puta ali nije podizala prijave. Briga Marijanove družine, da se u javnost ne puštaju informacije o obiteljskom nasilju, može se i razumjeti. Pa u javnosti ima i previše obiteljskih zlostavljača koji bi koristili metode zlostavljanja koje su razvijene u Ivekovoj obitelji. E, ne može to tako. Neka svatko razvija svoje metode. Pa tko bi više dolazio kod Iveka ako bi svi doma nudili svoju ženu i drogu?
Inače Ravnatelj Marijan, sa svojim plavim dečkima, u rekordnom je vremenu našao pljačkaša koji se usudio opljačkati njegovu gospođu suprugu.
Fotografija: Večernji list Za razliku od pljačkaša vlastite supruge i dilera za reklamaciju, njegovi policajci nisu uspjeli na vrijeme i bez žrtava uhvatiti Koradea. Sa Koradeom je bio problem jer je konzumirao vino loše kvalitete. Od zagorskoga delanca ljudi hodaju po zidu i stropu pa ih se ne može uloviti. Očito je Korade bio na stropu dok je pucao u policajca i time zavarao sve policijske specijalce na ćelu sa šminkerom Marijanom. Marijanček, ako se dobro sjećam, prošlo se ljeto stavio na ćelo vatrogasaca u eri haranja požara. Nažalost, njegov trud urodio je katastrofom. Na Kornatima su izgorjeli vatrogasci. Krivac do sada nije utvrđen što i ne čudi. Stručnost naše policije na nivou je vremena kada su ljude spaljivali. Dakle, za njih je kriv je nečastivi. Mogu se i složiti da je krivac nečastivi. Samo taj nečastivi ima ime i prezime. Ima radno mjesto i funkciju. Zarađuje jako puno i proizvodi jako puno štete. Nečastivi se zna ali se štiti.
Inače, u slučaju Iveka, mora se pohvaliti susjed Stipe. Ta ljudina kada je čuo što se njegovim susjedima događa, javno se založio za Ivekovu obitelj. On je tražio da nadležne službe poduzmu sve kako bi se susjeda Ivu zaštitilo a susjedu Mirjanu u udobnu ludnicu smjestilo.
Ganut takvom Stipinom gestom obrisao sam suze radosnice i oprostio mu što nije reagirao na isti način kada sam mu uputio predstavku o kriminalu, korupciji i ne funkcioniranju pravne države. Meni je odgovorio da za to nije nadležan. Dobro da za susjeda Iveka imao nadležnost jer kuda bi došli da nam privatnim novinama rukovodi netko, od lošeg kokaina oštećenog mozga.
U svim ovim za Hrvatsku važnim događajima svakako treba uputiti kritiku Premjeru, ministrima, zastupnicima, državnim odvjetnicima i inim Ivinim kućnim prijateljima, koji mu osim prešutne pomoći i prikrivanja nisu dali, poput predsjednika, javnu podršku. Neka se svi oni zamisle. Ivo ima pištolj kojim će, kada koka napravi svoje, učiniti nered oko sebe. Korade je pokazao kako to ide. Tolerancija društva i loše vino. Koja je razlika? Loše vino ili loša koka? Za sve nevine žrtve, i opet, kriva će biti priroda. Nečastivi.
Pa šmrknimo malo i zaboravimo puno.